DIMITRIJE POPOVIĆ – U MISTERIJ JE URONIO NA CETINJU, A METAMORFOZU JE DOŽIVIO U ZAGREBU
Akademski slikar Dimitrije Popović, podrijetlom Crnogorac, rođen je 1951. godine na Cetinju otkud je 1971. došao studirati na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je diplomirao 1977. godine u klasi prof. Šime Perića. U Zagrebu je Popović stvorio impresivnu karijeru i postao poznato ime u svjetskim umjetničkim krugovima. Njegov slikarski talent došao je do punog izražaja već u studentskim danima kada je počeo izlagati svoja djela, a potom se njegova karijera neslućeno brzo razvijala. Jedan je od malobrojnih slikara čija su djela izložena zajedno s djelima najvećih svjetskih umjetnika poput Salvadora Dalija. Sudjelovanje na toj izložbi omogućilo mu je poznanstvo s pariškim kolekcionarom Davierom koji je 1978. u izložbeni postav svoje zbirke u galeriji Alexander Braumuller, u kojoj su bila djela Ernesta Fuchsa, Salvadora Dalija, Leonora Finija…, uvrstio i Popovićeva djela. Potom je Popović 1982., ponovno u društvu s Dalijem, sudjelovao na izložbi grafika u Pforzheimu u organizaciji galerija Liberta i Universal Fine Arts iz Washingtona. U milanskoj Palazzo Sormani iste godine povodom jubileja «Leonardo a Milano 1482-1982.» Popović izlaže ciklus crteža Omaggio a Leonardo.
Koliko je Popović cijenjen na međunarodnoj sceni kao umjetnik govori i poziv da povodom jubileja 2000 godina kršćanstva u Rimu izloži svoj čuveni sakralni ciklus Corpus Mysticum. Osim toga, Popović je bio i jedan od petnaest intelektualaca, filozofa i umjetnika pozvanih odgovoriti na „Pismo pape Ivana Pavla II umjetnicima“.
Izlagao je u gotovo svim najvećim svjetskim i europskim galerijama, a povodom obilježavanja sjećanja na 100 godina od početka Prvoga svjetskog rata svoju je instalaciju izložio u zgradi UNICEF-a u Parizu. Popović je izlagao na šezdeset samostalnih i više od dvjesto skupnih izložbi, o njemju je snimljeno petnaest dokumentarnih filmova i objavljene su četiri monografije, a dobitnik je osamnaest prestižnih domaćih i međunarodnih nagrada. Počevši od nagrade Zagrebačkog salona 1974., preko Zlatne medalje Migliori dell anno, nagrade Francesco Petrarca, Zlatne medalje Giacomo Manzzu, nagrade Gioto e il suotemo, nagrade Andrea Montegna. Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba, a odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Popović je napisao i nekoliko knjiga: «Veronikin rubac», «Smrt u slikarstvu», «Blud i svetost», «Priče iz Arkadije», «Eros, krv i svetost»…, a kao i u grafikama i u knjigama se bavi likovima triju biblijskih žena: Juditom, Salomom i Marijom Magdalenom.
Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Društva hrvatskih književnika, Ruske akademije književnosti, Crnogorske akademija nauka i umjetnosti i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti.
Pola stoljeća umjetničkog djelovanja Popović je obilježio retrospektivnom izložbom – Dimitrije Popović- Retrospektiva 1966.-2016. – Misterij metamorfoza koja je postavljena u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, te objavom monografije «Dimitrije». I monografija je retrospektiva pet desetljeća Popovićeva umjetničkog djelovanja u kojoj su obuhvaćene sve faze njegova stvaralaštva. Posebnost monografije je i u tome što je Popović sam pisao tekstove o svojem djelovanja u kojima objašnjava kako su nastajali ciklusi kojima se bavio.
Na promociji monografije u Muzeju Mimara u Zagrebu, povjesničarka umjetnosti i novinarka Vesna Kusin u nadahnutom je govoru opisala umjetnika Dimitrija Popovića.
«Što je odredilo tog istodobno klasičnog i modernog umjetnika, preciznog crtača, vrsnog slikara, minucioznog grafičara, istančanog skluptora, vještog kolazišta, domišljatog asamblažista, stvaratelja objekata, konstruktora instalacija, autora profinjenih i zapanjujućih performansa, plodnog pisca i začudnog pjesnika? Gdje se formirao i što ga je nagnalo u umjetničke vode? Ako govorimo o 50 godina stvaralaštva, onda podrazumijevamo da se početak podudara s polaskom na Akademiju likovnih umjetnosti i dolaskom u Zagreb u kojem je uglavnom stvorio svoj imponzantan opus.
Ali Dimitrijevo ishodište ide dalje u prošlost i u drugo podneblje. Sve se začelo u njegovu rodnom Cetinju za koje je neraskidivo vezan i danas. Sve što će kasnije stasanjem, sazrijevanjem i razvojem umjetnički odlučiti ukorijenjeno je podno Lovćena u Cetinjskoj kotlini, u rodnoj kući, u biblioteci u kojoj je još u dječaštvu otkrio anatomsku maketu ženskoga tijela i reprodukciju «Kristova raspeća» što ga je za Isenheimski oltar izradio kasnogotički slikar Matthias Grunewald. Tu, dakle, nastaje opsesija tijelom u svim anatomskim detaljima koje će posebno koristiti u obradama i razlaganjima Kristova mučeničkog tijela. To Isusovo mučeništvo bit će njegova najveća fascinacija i usmjerit će njegova razmišljanja i stvaranje u propitivanju smisla života, rođenja i smrti koje se ciklički neumitno smjenjuju i nastavljaju. Smrt je druga velika tema njegova opusa. Osim Grunewaldovog «Kristova raspeća», sudbonosnu ulogu o urastanju teme smrti kao pokretača stvaralaštva, odigrao je i Njegoš čiji je lik također vidio na fotografiji u rodnoj kući, s prozora koji je gledao prema Jezerskom vrhu Lovćena na kojem se nalazi kapela s pjesnikovim grobom. Početno je bio zapanjen tim Njegoševim izborom posljednjeg počivališta oko kojeg bjesne ljetne munjevite i gromovite oluje što su u njemu izazivale strah. No, kasnije će promatrane zimske zalaske sunca za Lovćenom, za planinom i pjesnikovim grobom, to izdisanje dana i spuštanje mraka doživjeti kao «metaforičku rimu kozmičkoga i zemaljskoga», a Njegošev grob kao «monumentalni oltar mističnoga hrama između života i smrti». Shvatit će taj izbor besmrtnog pjesnika – na vrhu planine gdje je bliže nebu nego zemlji, gdje «pjesnikov grob nadilazi smrt, kao što Lovćen nadilazi crnogorski pejzaž». Tu je luč besmrtnosti. Ali inicijalno taj će grob potaknuti razmišljanja o smrti. Kasnije će u svom ciklusu «Misterij Luče mikrokozma», posvećenom Njegošu, stvoriti djela koja održavaju dio «kompleksnosti pjesnikovih misli što se projiciraju u metafizičku bit ljudskoga bića, njegovo podrijetlo i egzistenciju». Dakle, na Cetinju je predodređen Dimitrijev put. Tu je duhovno i metafizički oblikovan.»