BARUNICA BARBARA HÜTTEROTT ZAČETNICA JE TARTUFARSTVA U ISTRI
Za razvoj tartufarstva u Istri zaslužna je barunica Barbara Hütterott, pripadnica njemačke plemićke obitelji čiji je djed Georg Carl Phillip Hütterott iz Kassela, njemačkoga grada u pokrajini Hessen, sredinom 19. stoljeća doselio u Italiju, a njen otac barun Johan Georg Hütterott nekoliko desetljeća kasnije skućio se u Rovinju. Barbara je suosnivačica prve istarske tvrtke za istraživanje, nalaz i izvoz tartufa Azienda del Tartufo – Sella, Hütterott and C. Levade osnovane 1933. u Livadama. Uz Hütterott kao direktoricu tvrtke, suosnivači su bili Massimo Sella, ondašnji direktor rovinjskog Instituta za biologiju mora, te Talijani Carlo Testoni i Pietro Giovannelli iz Pule, ali podrijetlom iz talijanske pokrajine Emilije. Obitelj Hütterott izabrala je Trst za život i poslovanje koji je u ono vrijeme bio razvijeni grad i austrijska luka te je nudio velike poslovne mogućnosti. Osim Talijana, Trst su u ondašnje vrijeme u velikom broju naselili i Slovenci i Nijemci koji su tamo bili najbrojnije etničke skupine.
Barbarin otac Johan Georg Hütterott rođen je 1852. u Trstu, a školovao se u Njemačkoj i u Antwerpenu u Nizozemskoj gdje je završio trgovačku školu. Bio je vrlo uspješan poduzetnik i razgranao je poslove izvan Trsta, a zaslužan je i za uspostavu poslovnih veza između Austro-Ugarske Monarhije i Japana koji je posjetio 1874. na svojem putovanju po svijetu. Japan ga je najviše nadahnuo, u toj se zemlji najduže zadržao i ostvario značajne poslovne veze te je 1879. postao postao prvi carski japanski konzul u Europi sa sjedištem u Trstu. Tad mu je bilo tek 27 godina, a iste godine kad je postao japanski konzul, Johan Georg Hütterott vjenčao se s Marie Augustom Henriette Keyl te nastavio uspješno poslovati gomilajući bogatstvo.
Bio je toliko imućan da je 1890. odjednom kupio nekoliko otoka u rovinjskom arhipelagu, a samo godinu poslije postao je vlasnikom i dijela rovinjske obale. U njegovu vlasništvu bili su otoci Sv. Andrija, Maškin, Šturag i Sv. Ivan na Pučini kod Rovinja, te posjedi na obali Montauro, Monte Mulin, Monvi, Lone, Punta Corrente i Škarabu. Ljepota Istre opčinila je Johana Georga Hütterotta, no ulagao je vrlo promišljeno i za ono vrijeme inovativno namjeravajući otvoriti klimatsko lječilište. Posjedi koje je kupio bili su pod nasadima maslina, smokava i vinove loze, ali Hütterott mijenja krajolik sadeći na površini od 115 hektra mediteransko i egzotično drveće te oblikujući park-šumu. U goste je pozivao europsko plemstvo poput Marije Theresije, majke posljednjeg austrijskog cara, a neslužbeno je ugostio i prestolonasljednika Franza Ferdinanda. Dok je europskoj plemićkoj eliti predstavljao ljepote Istre, pripremao je okoliš za gradnju turističkog kompleksa Cap Aureo; tri hotela, kupalište, sportske terene i obiteljske vile. Napisao je 1908. i objavio brošuru ‘Klimatischer Kurort Cap Aureo bei Rovigno – Istrien.Ein Projekt’ o klimatskom lječilištu te osnovao tvrtku za financiranje izgradnje Cap Aureoa, po kojemu je naziv dobila park-šuma Zlatni Rt, koju je Johan Georg Hütterott oblikovao, no nije stigao ostvariti planove o gradnji turističkog kompleksa. Njegov poduzetnički talent naslijedila je kći Carla Ida Barbara Elizabeth Hütterott rođena u Trstu 1897. Školovala se u Trstu i Meranu gdje je živjela s majkom i starijom sestrom Luise Rosalie Hannaom. Barbara je, poput njena oca, obožavala more i jedrenje te ju je zanimalo poduzetništvo.
Nakon očeve smrti Barbara je s majkom ostala živjeti u dvorcu na otoku Sv. Andrija (Crveni otok) koji je bio u vlasništvu obitelji. To je zdanje do 1809. bilo samostan, a nakon što su ga napustili redovnici imalo je više namjena poput uljare i tvornice cementa da bi ga na kraju obitelj Hütterott preuredila u dvorac. Hütterottova udovica nastavila je voditi poslove nakon suprugove smrti, no nije joj išlo najbolje te je morala prodati dio imovine. Tridesetih godina 20. stoljeća poslove je preuzela Barbara koja je uspješno vodila tartufarsku tvrtku. O tome kako je poslovala tvrtka kojoj je bila suosnivačica i direktorica sačuvana je dokumentacija u Hrvatskom državnom arhivu u Pazinu i Zavičajnom muzeju grada Rovinja.
U tim dokumentima nalazi se i normativ za vađenje tartufa donesen 1934. Jedna od zanimljivosti s popisa normi je i ona da se svaku rupu iz koje je izvađen tartuf mora zakopati. I u ono vrijeme postojao je ugovor o radu prema kojemu su tartufari morali odraditi cijelu sezonu i nisu smjeli tražiti tartufe za vlastitu korist. Tko nije ispunjavao obveze dobio bi otkaz s otkaznim rokom od tri dana, ali velike pogreške kažnjavane su trenutačnim otkazom. Tvrtka je prodavala i izvozila tartufe u Veneciju, Veronu, Bolognu i Genovu, te je radila na promidžbi i zaštiti tartufa što je bila jedna od Barbarinih zadaća.
Vodila je kampanje oglašavanja u novinama, posjećivala je sajmove i radila na širenju tržišta.Kako bi euducirala Istrane o vrijednosti tartufa, angažirala je iskusne tartufare iz Italije, a posebno je skrbila o psima tragačima za koje je, zbog njihove velike vrijednosti, uplatila police osiguranja. Tvrtka je uvela i novi proizovod – konzervirane tartufe koji su u tome obliku dulje trajali i bili dostupniji udaljenim kupcima u Italiji. Tartufarska priča tvrtke Azienda del Tartufo – Sella, Hütterott and C. Levade okončana je 1937. kad je koncesija za šumu sv. Marka pripala politički podobnom poduzetniku. No, norme o vađenju tartufa koje je uvela tvrtka Barbare Hütterott vrijede i danas.
Osim tartufima, Barbara Hütterott bavila se i jedrenjem te je 1933. u Rovinju osnovala jedriličarsku udrugu Vela Arupinum koja je djelovala do Drugoga svjetskog rata, a čiji su članovi kao i Barbara sudjelovali na brojnim regatama. Natjerana krizom prije Drugoga svjetskog rata Barbara Hütterott bavila se i poljodjelstvom. Na otoku je s majkom uzgajala voće i povrće, a tovile su i krave muzare. U njihovu su vlasništvu bili i ribnjaci u uvalama otoka Sv. Andrija, Maškin, Valle dei Frati i Val d’Astro koje su iznajmljivale, te kamenolom Montauro. Uza sve to davale su zemlju u zakup, te prodavale namještaj, umjetnine, zbirke oružja i nakit. Poteškoće u poslovanju bile su sve izraženije tijekom Drugoga svjetskog rata koji su Marie i Barbara skromno živeći provele na otoku. Nakon završetka rata, 1. lipnja 1945. obitelj Hütterott proglašena je narodnim neprijateljem i oduzeta im je sva imovina, a Barbari i Marie izgubio se svaki trag. Prema dokumentima OZNA-e za Istru Barbara i Marie uhapšene su iako nisu neprijateljski djelovale. Pisma koja su tijekom rata pisale svjedoče o tome kako im nije bilo ni posve jasno što se u svijetu događa. Svjedoci vremena poslije su tvrdili da su isti oni koji su barunicu uhapsili, opljačkali njeno imanje i dragocjenosti. S obzirom na to kako su kažnjavani ‘državni neprijatelji’, nije teško pretpostaviti što se Barbari i njenoj majci dogodilo. No, koliko god je nasilna bila ideologija koja je uništila obitelj Hütterott, nije mogla izbrisati trag koji je Barbara ostavila u povijesti tartufarstva u Istri, kao ni njen otac u horitkulturi. O tome svjedoči i knjiga ‘Obitelj Hütterott Ostavština’, koja je objavljena prije dvanaest godina povodom obilježavanja 100. godišnjice prvog plana turističkg razvoja Rovinja. Knjiga je predstavljena na otoku Sv. Andrija, a zajednički su je pripremili Državni arhiv u Pazinu i Zavčajni muzej grada Rovinja.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.