ADNAN VUNIQI: PONOVNO BIH BRANIO HRVATSKU, ALI NE ŽELIM DA SE RAT IKADA VIŠE DOGODI

Adnan Vuniqi, Albanac s Kosova, dragovoljno je branio Hrvatsku u Domovinskom ratu kao pripadnik Antiterorističke jedinice Vukovi. Danas je uspješan poduzetnik, odan svojoj drugoj domovini Hrvatskoj gdje je našao bolji život od onoga kakav mu je bio na Kosovu

Hrvatski branitelj Adnan Vuniqi, Albanac s Kosova, dragovoljno se prijavio braniti Hrvatsku  1991. i bio pripadnik Antiterorističke jedinice Vukovi u Domovinskom ratu. U vojnoj odori ostao je od 2. rujna 1991. do kraja siječnja 1992. kada se jako prehladio na bojišnici na Banovini i tražio otpust. Danas je građevinski poduzetnik, ima tvrtku s 45 zaposlenih i s obitelji, suprugom i troje djece, živi u Kašini kod Sesveta. Vuniqi je rođen 1970. u okolici Lipljana na Kosovu otkud je 1986. kao 16-godišnjak došao u Zagreb raditi i našao posao na građevini. Razlog njegova dolaska u Hrvatsku je želja za boljim životom. Vuniqijev otac, koji je služio vojni rok u Bjelovaru, znao je reći da će Hrvatska jednoga dana biti slobodna država. Dvije godine nakon dolaska u Hrvatsku,  Vuniqi je morao na odsluženje vojnog roka u bivšu JNA, koji je služio u Srbiji, ali se nakon toga ponovno vratio u Zagreb.

-Bilo mi je jako teško u JNA. Osjećao sam da će se nešto gadno dogoditi. Mi vojnici morali smo gledati dnevnik na televiziji i vidio sam koliko je loše stanje na Kosovu i nepravdu koju su Srbi činili Albancima tamo. Po povratku iz vojske nastavio sam raditi na građevini i položio sam vozački ispit u Zagrebu. Kada sam za Božić 1990. došao kući na Kosovo, Srbi su mi rekli da sam kupio vozačku dozvolu kod ustaša i dočekao me je vojni poziv za vojnu vježbu. Otac mi je savjetovao da se odjavim s Kosova i prijavim u Hrvatskoj jer će me Srbi, ako to ne učinim, stalno tražiti. Poslušao sam ga, vratio se u Zagreb i prijavio, a potom sam se u rujnu 1991. dragovoljno prijavio za obranu Hrvatske i kao pripadnik Antiterorističke jedince Vukovi ratovao na bojišnici na Banovini. U Jodnom, mjestu kod Siska držao sam stražu, bio sam u akciji osvajanja vojarne u Petrinji. To je bilo negdje između 15 i 20. rujna 1991., ne sjećam se točno datuma. Iz vojarne su pružili jak otpor i tada je kod mosta na Petrinjčici teško ranjen moj suborac i narednik Denis Tadić. Spasili smo ga ja i još jedan suborac i preživio je – govori Vuniqi s kojim se u Hrvatsku vojsku prijavilo još pet njegovih prijatelja Albanaca s kojima se je družio u Zagrebu na mjestima gdje su se okupljali njegovi sunarodnjaci i svi su oni raspoređeni po različitim brigadama. Poslije napada na vojarnu u Petrinji, Vuniqi je bio na prvoj crti bojišnice u Brestu gdje mu je zapovjednik bio Branimir Videc, a u studenom je uslijedila akcija na Komarevu gdje je ostao do kraja prosinca 1991. Otud su išli u akcije u Sišinec i neka druga mjesta na Banovini da bi se za Novu godinu 1992. okupili u Jodnom te se potom jedinica vratila u Brest.

– Bila je strašna, vrlo hladna zima i jako sam se prehladio. Zbog toga sam krajem siječnja 1992. tražio otpust iz vojske. Ostalo mi je samo oružje koje sam kupio svojim novcem kada sam išao u rat. Tek sam nakon 2000. godine tražio braniteljski status i to se odugovlačio, morao sam skupiti zapovjednike i suborce da potpišu da sam bio s njima – govori Vuniqi. Prisjeća se da mu je najteži trenutak u ratu bio napad na vojarnu Šamarica u Petrinji kada je ranjen njegov zapovjednik.

-Nisam očekivao da će Srbi toliko snažno pucati na nas iz svih oružja koje su imali u vojarni. Čuješ metke kao lete, tuku minobacači, sve se to odvija u središtu gradu, a pored tebe leži krvav suborac kojeg moraš spasiti. Drugi najteži trenutak bio mi je kad sam se na straži u Vurotu teško prehladio zbog čega sam morao napustiti vojsku. Ruku na srcu – bilo me je strah u početku dok se nisam uključio, ali poslije nije. Nisam više razmišljao o strahu. Volio sam se boriti. Moj djed, moji stričevi, moj tata svi su oni imali problema sa Srbima na Kosovu, ali nisam išao u obranu Hrvatske zbog toga, želio sam je braniti – govori Vuniqi. Njegovi roditelji nisu znali da se prijavio u Hrvatsku vojsku. Kada su JNA i srpska paravojska napali Hrvatsku rijetko je kontaktirao s roditeljima i nije im priznao da je hrvatski vojnik. Tek kada je napustio vojsku, njegovi su roditelji saznali da je bio hrvatski branitelj i bili su vrlo ponosni.

-Bili su pod srpskom okupacijom i nisam htio da zbog mene imaju problema i stradaju. Bez razloga su nas maltretirali, a da se znalo da branim Hrvatsku to bi im bio dodatni motiv da zlostavljaju moju obitelj. Išao sam braniti Hrvatsku jer sam vidio da se hrvatski branitelji i zapovjednici bore srcem za svoju zemlju i znao sam da će pobijediti. Nažalost, žrtava je bilo puno i dandanas majke, očevi, braća i sestre plaču za svojima. Hrvatski vojnici su me izvrsno prihvatili kao Albanca i družimo se kad god odem u braniteljsku udrugu. Zapovjednici su nas uvijek hrabrili, bili su pozitivni i  dok su Srbi pucali po nama. U akcijama su uvijek išli prvi, nikada nisu gurali nas vojnike ispred sebe. Kada bi ponovno trebalo braniti Hrvatsku išao bih, ali ne želim da se rat ikada više ponovi – govori Vuniqi. Nakon što je izašao iz Hrvatske vojske, Vuniqi je počeo s ostalim Albancima iz Zagreba i Hrvatske prikupljati pomoć za OVK na Kosovu i 1998. je s nekim svojim suborcima, Albancima i Hrvatima, odvezao oružje na Kosovo. U ratu na Kosovu 1999. teško je stradala njegova šira obitelj, poginula su dva njegova strica, dva bratića i dvije sestrične, njegov brat je bio ranjen i jedva je preživio.

Nakon što je skinuo vojnu odoru, Vuniqi je nastavio raditi na građevini te je 1994. otvorio obrt. Oženio se 2002., njegova je supruga Albanka s Kosova, a njihovo troje djece, sin i dvije kćeri rođeni su u Zagrebu. Slobodno vrijeme Vuniqi provodi u lovu i uživa u prirodnim ljepotama Hrvatske; Slavoniji, Dalmaciji, moru. Sretan je što Hrvatska ima kvalitetne ceste i dobro je prometno povezana što skraćuje putovanje, a sviđaju mu se i lijepi i uredni gradovi. Aktivan je u albanskoj zajednici u kojoj posebno ističe hrvatskog branitelja Toma Kačinarija, Albanca koji se zalaže za hrvatske branitelje albanske nacionalnosti, te saborsku zastupnicu Erminu Lekaj Prljeskaj.

-Hrvatska država treba više pažnje posvetiti braniteljima koji nemaju riješene egzistencijalne probleme, neki su bolesni i imaju male mirovine. Ima nekih koji su bili pet godina u ratu, a nemaju ništa. Treba im pružiti bolju zdravstvenu zaštitu i stambeno ih i financijski zbrinuti. Država i društvo trebaju više raditi na tome. Moramo poštivati branitelje koji su omogućili da imamo hrvatsku državu – poručuje Vuniqi.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.