LJUDEVIT ROSSI, BOTANIČAR, ČASNIK I PLANINAR
Hrvatski botaničar, planinar i domobranski časnik Ljudevit Rossi potječe iz talijanske obitelji, njegov je djed bio ugledni talijanski trgovac iz Venecije koji je oženio Senjanku. Ljudevit je rođen 14. kolovoza 1850., majka mu je bila Hrvatice iz Senja. Tijekom njegova odrastanja obitelj se nekoliko puta selila te je živio u Bakru, Rijeci, u selu Maljevcu na Kordunu te naposljetku u Karlovcu.
Osnovnu školu završio je kod franjevaca, nižu gimnaziju u Karlovcu, a klasičnu gimnaziju polazio je u Zagrebu. Zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv bana Levina Raucha isključen je iz gimnazije, a poslije je otišao u Senj i tamo nastavio školovanje. Ali zbog siromaštva nije mogao završiti gimnaziju, te se upisao na brzojavni tečaj u Zagrebu i potom zaposlio kao brzojavni činovnik u Rijeci. Slobodno vrijeme provodio je proučavajući biljke, cvjetanu (floru), zbog čega je tijekom 1874. na svoj račun putovao po južnoj Hrvatskoj.
Iste godine pozvao ga je ravnatelja gimnazije u Sinju da uredi njihov herbarij, a te je godine objavio i svoje prvo djelo Cvjetana hrvatskog primorja. Iako nikad nije u cijelosti tiskano, dio je objavljen u Viencu 1877. pod naslovom Hrvatsko primorje s bilinskog gledišta. Nakon toga napustio je dotadašnji posao i zaposlio se kao pisar u JAZU, da bi ubrzo potom dobio mjesto konzervatora i knjižničara u biološkoj postaji Stazione zoologica u Napulju u Italiji gdje je ostao do siječnja 1876. godine. Iz Italije se vratio zbog odsluženja vojnoga roka te je tijekom 1876. i 1877. polazio prestižnu časničku školu Ludoviceum u Budimpešti koju je završio 1877. godine da bi već iduće godine kao mladi časnik sudjelovao u austrougarskom pripajanju BiH. Poslije se zaposlio u zoološkom odjelu Narodnoga muzeja u Zagrebu gdje je radio s poznatim zoologom Spiridonom Brusinom i skupljao malakološku građu po Srijeme i BiH. Od srpnja 1879. do odlaska u mirovinu 1911. godine bio je u vojnoj službi pri Hrvatskom domobranstvu. Za to vrijeme nosio je činove poručnika, natporučnika i satnika. Kada je počeo Prvi svjetski rat ponovno se aktivirao te je kao zapovjednik domobranskog oporavnog momčadskog odjela umirovljen 1915. godine u činu majora.
Osim vojne karijere, Rossi je imao i neslužbenu botaničku karijeru koju je razvijao od 21. godine života do smrti. Posebno ga je zanimala flora južne Hrvatske i okolice Karlovca o čemu je objavio više radova u domaćim i stranim časopisima poput Vienca, Glasnika Hrvatskog prirodoslovnog društva, Hrvatskog planinara, Mađarskog botaničkog lista… Jedan je od četvorice hrvatskih istraživača botaničara (ostali su Josip Schlosser, Ljudevit Vukotinović i Dragan Hirc) koji nisu bili po zvanju botaničari, ali su mnogo pridonijeli istraživanju hrvatske flore. Rossijev Herbarium Croaticum Rossianum s 3000 listova čuva se u Botaničkom zavodu Sveučilišta u Zagrebu, a najpoznatije mu je djelo Građa za floru južne Hrvatske (Prirodoslovna istraživanja Hrvatske i Slavonije koje je 1924. objavio JAZU). Botaničar i akademik Vale Vouk nazvao je to djelo glavnim pomagalom za daljnje izučavanje flore i vegetacije Hrvatske. Rossi je istraživao i mekušce te je svoju veliku zbirku od osamnaest tisuća komada darovao Zoološkom muzeju u Zagrebu. Osim o biljkama i mekušcima, Rossi je pisao i o ratu, ratne bilješke objavio je 1879. u trinaest brojeva časopisa Vienca, a iste je godine objavio i Ubojito oružje te Biljke u hrvatskoj narodnoj poeziji.
Veliki dio slobodnog vremena Rossi je proveo planinareći s prijateljima Dragutinom Hircom i Vjekoslavom Novotnijem, s kojima je propješačio gotovo cijelu Hrvatsku te napisao djelo Velebitom uzduž i poprijeko koje je u skraćenoj verziji objavljeno u Hrvatskom planinaru. Planinarska kuća na Rožanskim kukovima na sjevernom Velebitu, prema odluci Hrvatskog planinarskog društva, nosi ime Rossijevo sklonište, a u blizini se nalazi i Rossijev, Hircov i Novotnyjev kuk koji je vječna uspomena na trojicu zaslužnih hrvatskih planinara. Osim planinskog vrha, po Rossiju je nazvano i nekoliko biljnih vrsta; Polygala rossiana, Centaurea rossiana, Leontodon rossianus, te nekoliko fosilnih životinjskih vrsta; Hidrobius rossi i Dreysennia rossi.
Rossi je bio dopisni član JAZU i predsjednik Hrvatskog filatelističkog društva Karlovac i sudjelovao je u kulturnom životu grada Karlovca. Umro je 4. srpnja 1932. u Karlovcu, a pokopan je sa svim vojnim počastima kao domobranski major ispraćen govorima članova JAZU i Hrvatskog planinarskog društva.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.