ZORAN KRASNIQI: DVA PUTA SU ME ZAROBILI I OBA PUTA SAM POBJEGAO

Hrvatski branitelj dragovoljac Zoran Krasniqi maturirao je u odori Zbora narodne garde. Njegov je ratni put počeo 1. svibnja 1991. godine u Iloku, dva puta je zarobljen i oba je puta pobjegao svojim mučiteljima. Poslije završetka Domovinskog rata ostao je aktivan u Hrvatskoj vojsci sve do umirovljenja.

Zoran Krasniqi, hrvatski branitelj dragovoljac Domovinskog rata, rođen 1972. godine u Iloku od oca Albanca i majke Hrvatice, kada su Hrvatsku 1991. godine napali JNA i srpske paravojne postrojbe bio je učenik četvrtog razreda srednje poljoprivredne škole, smjera voćar i vinar. Maturirao je  u odori Zbora narodne garde, a dok je bio u izviđanju u okolici Iloka dva su ga puta zarobili JNA i srpske paravojne snage i oba puta im je pobjegao.

-U veljači 1991. godine dobio sam pušku od grada Iloka koja je bila vlasništvo VUPIK-ovih Iločkih podruma. Bio sam peti u gradu koji je dobio pušku, ali ne zato što su me voljeli nego zbog toga što sam živio malo izvan Iloka, uz granicu između Hrvatske i Srbije, i išao u izviđanje. Poslije je moja majka kupila automatsku pušku i pištolj. Neki su u to vrijeme dobro zaradili na prodaji oružja civilima. Završavao sam srednju školu i išao na stražu. Jednoga dana otišao sam preko mosta koji spaja Ilok i Bačku Palanku prebrojiti  tenkove da znamo koliko ih ima. Imao sam dugu kosu, bio sam bajker i roker i svi su me poznavali. Tada je Zdenka Badovinac, koja sada živi u Iloku, rekla Srbima da sam ustaša. Na mostu me je zarobila JNA, a srpski rezervisti pretukli su me i izbili mi zube. U jednom trenutku njihove nepažnje dohvatio sam bicikl i pobjegao preko mosta natrag u Ilok. Drugi put sam zarobljen mjesec dana kasnije kod Iločkih vinograda. JNA me je zastavila i našli su mi nož na kojem je bio znak HDZ, stranke u koju sam se učlanio 1990. godine. Odveli su me u Principovac gdje su me pretukli. Sjećam se jasno samo prvog udarca, poslije sam stalno bio u bunilu i vezan uz neki zid. Jednoga dana došao je neki Albanac, zastavnik 1. klase JNA, i rekao da bježim. Iako sam bio sav plav od batina i jedva stajao na nogama, pobjegao sam. Kada sam se vratio u Ilok odmah sam otišao na stražu – kaže Krasniqi koji ima potvrdu o ratnom putu i zarobljavanju. Potpisao ju je kod javnog bilježnika Mate Brletić, ratni zapovjednik Obrane grada Iloka. U njoj stoji da je Krasniqi (Krasnić) kao dragovoljac i pripadnik pričuvnog sastava Zbora narodne garde obavljao specijalne zadatke. Na tim je zadacima dva puta bio zarobljen. U Krasniqijevom ratnom putu stoji da je postavljen za zapovjednika 1. voda 1. satnije ZNG-e u Iloku. Ratovao je na prvim crtama bojišnice u Bogdanovcima i Vukovaru, a kod Nijemaca je sudjelovao u oslobađanju puta Ilača-Opatovac što je omogućilo dopremu oružja u Ilok i Tovarnik. Zbog toga što se njegovo ime nalazilo na popisu JNA za odstrel, 13. listopada 1991. izdana mu je zapovijed da ide u proboj. S nekoliko pripadnika ZNG-e koji su bili u istoj situaciji uspio je probiti tri neprijateljska obruča.

-Moj ratni put službeno počinje 1. svibnja 1991., imam status hrvatskog branitelja dragovoljca, a umirovljen sam 2007. godine kao pripadnik Hrvatske vojske. Najprije sam bio u rezervnom sastavu Zbora narodne garde u Iloku,

poslije sam otišao u 204. vukovarsku brigadu, pa u 122. đakovačku brigadu, potom u 124. brigadu. Nakon toga otišao sam u aktivni sastav 5. gardijske brigade. Postao sam zapovjednik izviđača i vodio sam interventni vod, bio sam na bojišnicama po Hrvatskoj i u Bosanskoj Posavini.

Bilo je teško, ali mlad čovjek ne razmišlja o tome. Nismo razmišljali kako je, borili smo se za slobodu. Tada sam bio poput tempirane bombe i zadužen za protuoklopno oružje RPG s kojim sam bio jako učinkovit. Danas mirno spavam, nemam PTSP, ali imam 30 postotni invaliditet kao posljedicu premlaćivanja u zarobljeništvu – kaže Krasniqi koji je u djetinjstvu dobio nadimak Šiptar zbog oca Albanca iz Kline na Kosovu, ali s kojim nije živio od ranog djetinjstva. Njegovi roditelji rastali su se zbog velikih kulturoloških razlika kada su on i njegova mlađa sestra bili vrlo mali. Otac je osnovao novu obitelj u Novom Sadu i povremeno ih je posjećivao. Krasniqi je odrastao u šokačkoj obitelji i odgojen je kao katolik. Kada je krenuo u srednju školu njegov je otac poginuo na poslu i zbog toga nije stigao upoznati očevu obitelj na Kosovu. Tek kada je postao punoljetan počeo je istraživati svoje korijene i nacionalno se izjasnio Albancem, ali u duši je bio hrvatski domoljub.

-Uvijek sam imao potrebu vidjeti tko sam i što sam s očeve strane, od majke to nisam mogao saznati jer nije puno znala o očevoj obitelji. Godine 1990. na popisu stanovništva izjavio sam da sam Albanac. Zbog toga sam poslije imao problema s dobivanjem domovnice. Kada sam predao zahtjev za hrvatsko državljanstvo bio sam pripadnik 5. gardijske brigade. Rekli su mi da ne mogu dobiti domovnicu jer sam Albanac. Otišao sam k Tomislavu Merčepu, a potom u vukovarsku općinu koja je tada radila u Zagrebu. Pomogao mi je Stipe Poleteo da odmah riješim taj problem, da nije bilo njega ne znam koliko bih čekao domovnicu. Nisam bio podoban i nisu me voljeli pa sam kao pripadnik albanske manjine imao problema u profesionalnom sastavu Hrvatske vojske. Za svaki Božić i Uskrs bio sam dežurni. Kad mi je bilo dosta toga, donio sam krsni list i dokazao da sam katolik te objasnio da i ja slavim blagdane sa svojom obitelji – kaže Krasniqi.

Njegove majka, sestra i baka do 1994. mislile su da je poginuo. S majkom i bakom susreo se 1994. godine, a dvije godine kasnije i sa sestrom koja je bila izbjeglica u Sloveniji. Krasniqi je oženjen, nema djece, još uvijek je bajker i uzgaja vinovu lozu na obiteljskom imanju. Umirovljen je s časničkim činom kojim nije zadovoljan jer vjeruje da je trebao biti viši. Ima Spomenicu Domovinskog rata, a albanski predsjednik odlikovao ga je Redom Zlatnog orla.

– Vjerujem da me je Bog spasio pa sam preživio rat. Nisam ranjen, ali sam razbijen batinama dobivenim u zarobljeništvu i ostao sam invalid. Nisam savršen, ali ne mogu mrziti nijedan narod jer sam dijete iz miješanog braka. Vjerujem u Boga, a ljudima poručujem da se okanu rata – kaže Krasniqi.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.