ŽELJKO TREPIĆ: SRBIN SAM, ALI SAM BRANIO MOJU DOMOVINU HRVATSKU
Srbin po nacionalnosti Željko Trepić, hrvatski branitelj Domovinskog rata, dragovoljno je branio Hrvatsku. Trepić tvrdi da je dom tamo gdje je obitelj, a njegova je u Osijeku. Razvojačio se u činu časničkog namjesnika, a iako je invalid nije otišao u braniteljsku mirovinu nego se umirovio tek nakon četrdeset godina rada
Željko Trepić, Srbin po nacionalnosti, hrvatski je branitelj iz Osijeka koji je, za razliku od njegovih mnogobrojnih sunarodnjaka koji su razarali Hrvatsku, odlučio braniti je dragovoljno. Kada je napadnuta Hrvatska, Trepić je radio kao geodetski tehničar u ondašnjem PTT-u, današnjoj Hrvatskoj pošti, bio je oženjen Hrvaticom Antonijom, učiteljicom, i s njom i njihova tri sina živio je u podstanarskom stanu u Osijeku. Rođen je u selu Palača, u okolici Osijeka s većinski srpskim stanovništvom, u koje su njegovi roditelji doselili iz BiH i radili kao najamni radnici na imanju imućnog zemljoposjednika. Trepić je rođen 20. kolovoza 1960. i prilikom poroda iščašen mu je kuk zbog čega nije primljen na služenje vojnog roka u JNA, ali ni kada se prvi puta u kolovozu 1991. dragovoljno javio u Zbor narodne garde u Osijeku. No, nije odustao, smatrao je da može kao geodet dati veliki doprinos obrani Hrvatske, posebice Osijeka jer je na poslu posjedovao vojne karte koje su bile dragocjen izvor podataka.
-Osijek je bio stalno granatiran iz okolnih okupiranih mjesta i civili su ginuli, a ostala su samo dva slobodna izlaza iz grada jedan prema Čepinu i drugi prema Slatini. Završio sam srednju geodetsku školu i znam čitati karte te sam otišao k Edi Bakarcu, zapovjedniku 130. brigade, pokazao mu vojne karte i predložio da na nekoliko zgrada u gradu stavimo osmatračnice s kojih se može s pomoću karti i geodetskog mjerenja točno vidjeti otkud nas gađaju i ciljano uzvratiti. Prihvatio je to i službeno sam pristupio Hrvatskoj vojsci 1. listopada 1991. te bio u 106. osječkoj brigadi. Siniša Šacl, Predrag Ivanković i ja iste smo struke pa smo oformili zapovjednu bitnicu u kojoj su bili topografi i izviđači i koja je bila jaka logistika hrvatskoj artiljeriji. Kada se to pokazalo dobrim potezom, mobilizirali su još devet geodeta u našu postrojbu. Poslije nam se priključio i bivši oficir JNA Željko Radanović, Srbin po nacionalnosti, koji je osnovao topništvo. Dok on nije došao nismo znali gotovo ništa o topništvu zbog čega su jednom prilikom poginula dva branitelja jer su ubacili minu na minu i tako pucali – govori Trepić. Dok je Trepić bio u Hrvatskoj vojsci, njegovi su roditelji bili u obiteljskoj kući u Laslovu, većinski mađarskom selu poznatom po junačkoj obrani, a potom su otišli k rodbini u Banat i ponovno se vratili u Laslovo nakon što ga je okupirala srpska paravojska. Njegov je brat u to vrijeme bio u JNA iz koje je pobjegao i otišao u Udbinu, a poslije je došao u Laslovo gdje je mobiliziran u srpsku vojsku.
Trepić je u Hrvatskoj vojsci bio od početka listopada 1991. do 15. prosinca 1992. godine. Dobio je 1991. čin stožernog narednika, a poslije i časničkog namjesnika. Taj je čin imao i kada je nakon četrdeset godina rada otišao u starosnu mirovinu. Radio je 23 godine u pošti, 1990. otvorio je obrt za geodeziju, a poslije rata radio je šest godina i u tvrtci Geofotu na razminiranju.
-Nisam želio braniteljsku mirovinu, nakon razvojačenja nastavio sam raditi. Mnogi branitelji koji su otišli u mirovinu tih ratnih godina poslije su se propili, a neki počinili i samoubojstvo – govori Trepić. Jedna od najtežih ratnih scena koju pamti ranjavanje je medicinske sestre koja je tijekom bombardiranja grada s njime bila u zapovjedništvu Hrvatske vojske. Ranjena je u ruku i jako je krvarila, morao sam joj sanirati ranu da ne iskrvari dok stignemo do bolnice. To iskustvo bilo mi je vrlo traumatično, ali i zbog toga jer su joj dok su obrađivali ranu u nju ušili i komad rukava jakne. Mučno mi je bilo gledati i ranjenike koji leže po hodnicima bolnice. Liječnici i medicinsko osoblje radili su stalno, ali je mnogo civila stradavalo jer su unatoč stalnim napadima na grad imali radnu obvezu – govori Trepić. Zbog svoje je nacionalnosti samo jednom imao problem koji, nasreću, nije prerastao u nešto ozbiljnije.
-Jedan mi je IPD-ovac iz Antunovca, dok je bio pijan rekao: Trepiću, ti si izdao svoj narod, izdat će i naš.“ Nisam reagirao, ali za to je čuo zapovjednik Tomislav Gelo i pitao jesam li imao kakvih problema. Rekao sam da nisam, a Gelo je odgovorio tome IDP-ovcu kako je trebalo. Moj stav je da smo mi branili Hrvatsku i obranili je. Išao sam braniti svoj dom i svoju obitelj, moja je supruga Hrvatica, katolkinja, moji su sinovi kršteni u Katoličkoj crkvi, Tomislav Glavaš moj je vjenčani kum. S obitelji živim u našoj kući u Osijeku, moj najstariji sin radi u IT sektoru, srednji je akademski slikar i profesor u školi, a najmlađi namjerava studirati marketing. Moj život je moja obitelj i moja majka. Moj život je i muzika, u mladosti sam bio roker, imam 1200 LP ploča i 1500 CD-a – govori Trepić kojemu najviše smetaju kriminal i korupcija u društvu.
-Nikada nisam posegnuo za nečim tuđim i teško mi je gledati kriminal koji se događa. Isto tako bilo mi je teško gledati i nasilje nad zarobljenim Srbima u ratu. U vojsci je bilo i ološa, nekih koji su išli iživljavati se na zarobljenim ljudima koji nisu bili ništa krivi. Nitko od nas nije birao kakvim će se roditi – govori Trepić.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.