VOJIN BAKIĆ –MAJSTOR APSTRAKTNOG KIPARSTVA
Umjetnik europskog formata koji je tijekom života doživio mnoge tragedije i nesreće, ali svojim djelima hrvatsko kiparstvo usmjerio prema apstrakciji i novim umjetničkim tendencijama bio je Vojin Bakić. Rodio se 5. lipnja 1915. u Bjelovaru kao treće od šestoro djece Konstantina Bakića i Jelene Schnautz. Imao je sestru Dušanku te četiri brata – Aleksandra, Milana, Nikolu i Slobodana. Otac mu je umro kad je Vojinu bilo deset godina, a braća su mu ubijena 1941. u ustaškom logoru Jadovno. Još zarana Vojin Bakić pokazao je likovni talent pa je u Bjelovaru, gdje je od 1921. do 1932. pohađao osnovnu školu i gimnaziju, već 1933. imao prvu izložbu na kojoj su izložene njegove skulpture od gipsa i gline. Sljedeće godine upisao je studij prava u Zagrebu, ali ubrzo je odustao i prebacio se na Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je 1939. i zatim pohađao specijalne tečajeve kod Frane Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića, a modeliranje mu je predavao Ivan Meštrović. Na prvoj samostalnoj izložbi u Zagrebu Bakić je 1940. izložio crteže i kipove među kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.
Zahvaljujući Kršinićevoj intervenciji izbjegao je da doživi sudbinu svoje braće, iako je bio uhićen. Bakić je cijelo vrijeme postojanja NDH boravio u Zagrebu gdje je radio kao Kršinićev asistent te na Agronomskom fakultetu izrađivao modele životinja. Iz toga vremena datiraju i njegovi prvi prikazi bika po kojima je kasnije postao poznat. Godine 1942. oženio je Ljubu Schneider s kojom je dobio sina Zorana.
Nakon Drugog svjetskog rata Bakić djeluje kao samostalni profesionalni umjetnik. Zajedno s četvoricom likovnih umjetnika ulazi 1947. u bivši Meštrovićev atelijer, gdje je u velikom požaru 1956. izgubio stotinjak skulptura, mape s crtežima, fotografije i dokumentaciju te nekoliko završenih spomeničkih studija. Kraće vrijeme boravio je studijski u Milanu, Firenci i Parizu. Surađivao je s grupacijom EXAT 51 i pokretom Nove tendencije.
U fazi djelovanja nakon 1945. Bakić uglavnom radi portrete, među kojima se psihološkom uvjerljivošću i dojmljivom stilizacijom ističu Ivan Goran Kovačić (1946.) i Silvije Strahimir Kranjčević (1948.). Kasnije će napraviti Goranove spomenike u Lukovdolu i u Zagrebu, u parku Ribnjak. Prvi Bakićev javni spomenik je Spomenik strijeljanima u Bjelovaru (1947.) kada postupno počinje sažimati volumen, što je najvidljivije u poznatoj skulpturi Bik iz 1950. u kojoj se preklapaju apstrakcija, kubizam i ekspresionizam. Kubističke značajke ima i autoportret iz 1952., a posebno Spomenik Stjepanu Filipoviću u Valjevu.
Na 28. Biennalu u Veneciji 1956. u jugoslavenskom je paviljonu između ostalih predstavljeno 12 skulptura Vojina Bakića od kojih je posebno mjesto zauzeo monumentalni sedreni Bik. Zatim je Bakić pozvan da sudjeluje na dvjema izložbama povodom održavanja prve poslijeratne svjetske izložbe 1958. u Bruxellesu. Bio je to prvi put da je Jugoslavija sudjelovala na jednoj svjetskoj izložbi kako bi pokazala svoju otvorenost prema Zapadu.
U daljem razvoju Bakić među prvima slijedi načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja, što je vidljivo u ciklusima Razvijene površine (1960. – 1964.) i Svjetlonosni oblici (1963.–1964.), pri čemu upotrebljava i nove materijale (nehrđajući čelik).
Uskoro nastaje jedno od najpoznatijih Bakićevih djela, Spomenik pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj, krilatih i lisnatih formi, realiziran nakon deset godina rada (1958. – 1968.). Bakić je autor i skulpture Vijenac koja se dodjeljuje pobjednicima Goranovoga proljeća u Lukovdolu od 1971. Među posljednjim Bakićevim djelima su Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu (1975. – 1978.), te spomenici u Kragujevcu, Dotrščini i na Petrovoj gori. Zbog svojih zasluga Bakić je 1977. postao izvanredni, a 1988. i redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Vojin Bakić umro je 18. prosinca 1992. u Zagrebu, nekoliko mjeseci nakon smrti sina Zorana, u vrijeme kada su mnogi njegovi javni spomenici bili uništavani, uključujući i spomenik u Kamenskoj.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.