VLADAN DESNICA – MAJSTOR HRVATSKOG ESEJISTIČKOG ROMANA
Samo jedan roman bio je dovoljan Vladanu Desnici da ga se uvrsti među velikane hrvatske književnosti 20. stoljeća koja bi bez njegovog doprinosa bila intelektualno i duhovno siromašnija.
Vladan Desnica rodio se 17. rujna 1905. u Zadru u uglednoj srpskoj obitelji. Njegov djed Vladimir Desnica bio je veleposjednik, tridesetih godina 20. stoljeća predsjednik općine u Obrovcu, a u doba Austro-Ugarske zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. Njegova baka Olga Janković potjecala je iz porodice legendarnog Stojana Jankovića, a njen otac Ilija bio je zadnji pripadnik ove obitelji. Brakom Olge i Vladimira Kula Stojana Jankovića u Islamu Grčkom prešla je u vlasništvo obitelji Desnica. Sin Vladimira Desnice i Vladanov otac, Uroš Desnica, bio je doktor prava i također ugledni političar. Majka Fani Luković bila je Hrvatica iz Boke kotorske.
Vladan Desnica je u Zadru pohađao osnovnu školu, a gimnaziju je, od kada je Zadar pripojen Italiji, nastavio pohađati u Splitu i Šibeniku, gdje je maturirao u klasičnom odjeljenju. Nakon što je 1930. diplomirao pravo u Zagrebu, radio je kao odvjetnički pripravnik u odvjetničkom uredu svog oca, a nakon toga u Državnom pravobranilaštvu u Splitu. Nakon talijanske okupacije Splita 1941. Desnica je premješten u Zadar gdje je radio kao prevoditelj. Iz Zadra se 1943. sklonio u Islam Grčki i odatle 1944. prešao na partizanski teritorij. Od 1945. do 1950. radio je u Zagrebu kao načelnik pravnog odjeljenja Ministarstva financija, a zatim je djelovao kao profesionalni književnik. Oženio je 1934. Kseniju Carić iz Jelse na Hvaru s kojom je imao četvoro djece, Jelenu, Olgu, Natašu i Uroša.
Odrastajući u intelektualnom ozračju svoje obitelji Desnica je postao erudit koji je znao pet jezika i bio dobro upućen u filozofiju i povijest umjetnosti. Prevodio je s talijanskog, francuskog i ruskog. Godinama se bavio glazbom, školovao je svoj glas i skladao. U književnosti se povremeno javljao još od tridesetih godina 20. stoljeća, no najveći dio svog nevelikog opusa objavio je nakon 1950.
Objavio je dva romana: Zimsko ljetovanje (1950.) i Proljeća Ivana Galeba (1957), dok je treći, Pronalazak Athantika ostao nedovršen. Napisao je 32 novele objavljene u četiri zbirke: Olupine na suncu (1952.), Proljeće u Badrovcu (1955.), Tu, odmah pored nas (1956.) i Fratar sa zelenom bradom (1959.). Objavio je zbirku pjesama Slijepac na žalu (1956.) i dramu Ljestve Jakovljeve (1961.). Uspješno je pisao eseje, književne i kazališne kritike i druge kratke forme, a zapažen i njegov scenarij za film Koncert (1954.) režisera Branka Belana.
Kao pisac Desnica je bio vrstan stilist koji je veliku pažnju posvećivao i najsitnijem detalju, jednako rečeničnom ritmu i kompoziciji. Tematski se Desničin opus dijeli na dva djela. U prvom tematizira život seoske sredine dalmatinsko-primorskoga kraja i njegova zaleđa, uz tradicionalni realistički način pripovjednog oblikovanja, a predmet je pripovjedačeva interesa svakodnevica zaostale sredine, njezine otuđene egzistencije, male istine, obična stanja prikazana u novom svjetlu. U Proljećima Ivana Galeba težište interesa prebacuje s vanjskih na unutarnja zbivanja, na introspekciju, intelektualnu analizu i sintezu, pronicanje u dubinu ljudske psihe i temeljna pitanja života i smrti. Glavni lik je violinist prikovan za bolnički krevet koji promišljajući odustaje od obične ljudske nade, ali i uobičajenog ljudskog očaja, naslućujući jedan dublji smisao. U tipološkom smislu riječ je o romanu eseju u kojem tradicionalno pripovijedanje zamjenjuje esejizam, metatekstualna tumačenja vlastitih postupaka, igra slobodnih asocijacija. Djelo je dosljedno građeno digresivnom tehnikom, po uzoru na Marcela Prousta. U roman su vješto ugrađene i prije objavljene novele, pjesme i odlomci iz eseja. Tim se djelom Desnica uvrstio u među najvažnije sudionika procesu intelektualizacije hrvatske proze i konstituiranja modernog monološko-asocijativnoga i esejističkog romana.
Pjesme su mu uglavnom misaonog značaja i slobodnog stiha te u njima razmatra životna pitanja ili raščlanjuje neki misaoni problem, dok u jedinoj drami Ljestve Jakovljeve tematizira posljedice kompromiserstva, izolacionizma i neuključivanja intelektualca u odlučnim trenutcima.
Vladan Desnica umro je u Zagrebu 4. ožujka 1967., a pokopan je pokraj crkve svetog Georgija u Islamu Grčkom.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.