U ZAGREBU PRVI PUTA LITURGIJSKI PROSLAVLJEN BLAGDAN SVETOG VJENCESLAVA
Blagdan svetog Vjenceslava (Václava), glavnog zaštitnika Češke, prvi puta je liturgijski proslavljen u Zagrebu, u grkokatoličkoj konkatedrali svetih Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. Liturgiju su služili župnik o. Nenad Krajačić, župni vikar o. Gorazd Bastašić i duhovnik Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu jeromonah Mladen Mikulić. Inicijativa za proslavu blagdana svetog češkog vladara iz desetog stoljeća koji je Česima trajan simbol državnosti i nacionalnog identiteta potekla je iz Grkokatoličke župe svetih Ćirila i Metoda, a pridružili su joj se Hrvatsko-češko društvo, Češka besede Zagreb i Veleposlanstvo Češke u Hrvatskoj. Na liturgiji su se uz grkokatoličke vjernike stoga okupili i članovi ovih dviju udruga i djelatnici češkog veleposlanstva predvođeni veleposlanikom Milanom Hovorkom i suprugom Jarmilom. Veleposlanik je u svom govoru nakon liturgije kazao da sveti Vjenceslav simbolizira vrijednosti mira, slobode, jednakosti i tolerancije. “Mi smo narod svetog Václava”, dodao je Hovorka, podsjetivši da se Česi u najvažnijim i najtežim trenucima okupljaju oko njegovog konjaničkog spomenika na glavnom praškom trgu koji po glavnom češkom zaštitniku nosi ime Václavské náměstí.
O životu i važnosti svetog Vjenceslava za Čehe govorio je predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac koji je podsjetio da je ovaj češki knez vladao od 921. do 935. i bio suvremenik prvog hrvatskog kralja Tomislava, iako nema dokaza da su znali jedan za drugoga i bili u kontaktu. -Hrvati mogu zavidjeti Česima na tome što imaju vladara koji se štuje kao svetac jer Hrvati nemaju svetog Tomislava i svetog Zvonimira, a imati svetog vladara nekad je bio znak posebnog prestiža neke države i naroda u kršćanskom svijetu – kazao je Lipovac.
Spomenuo je i da je oblik imena Václav nastao je oko 14. stoljeća, a da je staroslavenski pisani oblik imena glasio je Venšteslav, što su Česi u 10. stoljeću Venšteslav izgovarali u obliku koji je između Vaceslav i Veceslav, jer je glas en prešao u glas između a i e, dok je staroslavensko št u češkom prešlo u c. U hrvatskom je št prešlo u ć, pa hrvatski oblik glasi Većeslav, i pod tim imenom se sveti Václav spominje u hrvatskim glagoljskim brevijarima koji donose prijevod legende o njemu i njegovom mučeništvu. Međutim, stranci su u češkom izgovoru imena čuli i glas n pa su ime zapisali kao Venceslav i tako je nastao latinski oblik Venceslaus, a od njega njemački Wenzel i talijanski Venceslao. Zbog sličnosti s riječi vijenac (češki věnec), u 19. stoljeću kod Čeha je nastao i oblik Věnceslav, koji postoji i među Hrvatima kao Vjenceslav i koji je dominantan. Prema popisu stanovništva iz 2021., u Hrvatskoj živi 122 Vjenceslava, 40 Venceslava, 68 ljudi nosi ime Veno, Većeslava ima 36, ime Venco nosi 15 osoba, ime Vena 11, a ime Václav 25 osoba. Među poznatim hrvatskim imenjacima svetog Václava bili su književnik Vjenceslav Novak, koji je po ocu bio Čeh i koji se zapravo službeno znao Václav, i najveći zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac.
Sveti Vjenceslav se rodio oko 907. kao sin kasnijeg kneza Vratislava i supruge Drahomire. U njegovom odgoju važnu ulogu imala je njegova baka sveta Ludmila koja je kratko obnašala vlast nakon Vratislavove smrti 921., ali iste godine bila ubijena po nalogu snahe Drahomire koja je vladala do Vjenceslavove punoljetnosti. Legende ističu njegovu obrazovanost, pobožnost i asketski život, no svetački status zaslužio je ubojstvom u Staroj Boleslavi po nalogu brata Boleslava. Radilo se zapravo o borbi za vlast i razlikama u vanjskopolitičkom konceptu jer je Vjenceslav priznao vrhovnu vlast Saske, koja je tada postajala najmoćnija njemačka država, dok je Boleslav bio za nastavak savezništva s Bavarskom i poganskim slavenskim plemenima.
-Vjenceslav je shvatio da se pod vodstvom Saske ponovno obnavlja carstvo Karla Velikog, iako u manjem opsegu (bez Francuske), da se time na simboličkoj razini ujedinjuje Zapad, i da se Češka ako želi opstati tome ne može oduprijeti, već se mora prikloniti. A to je ujedno značilo i još jače učvršćenje kršćanstva, što je sa sobom donosilo i kulturni napredak – rekao je Lipovac. Pojasnio je da Vjenceslav nije službeno proglašen svetim, nego mu je brat tri godine nakon smrti dao prenijeti tijelo iz Stare Boleslavi u Prag i tako je počelo njegovo štovanje kao sveca. -Paradoksalno, Boleslav, iako je u najmanju ruku bio umiješan u bratovo ubojstvo, upravo će svog svetog brata koristiti u širenju svoje vlasti i zapravo u formiranju češke države. Činjenica da je imala vladara koji je postao svetac ojačala je prestiž Boleslavove kneževine i među okolnim vladarima i u odnosu s Njemačkom, pogotovo jer tada nijedan od njemačkih vladara nije bio štovan kao svetac. Tako osnažen Boleslav je porazio samostalne vladare na području Češke i formirao jedinstvenu češku državu te proširio vlast na dio Moravske, Šlesku pa čak i na područje Krakova. Sveti Vjenceslav postao je zapravo vječni vladar Češke, njen zaštitnik, njen oslonac u borbama za samostalnost, njen zaštitni znak u inozemstvu i zapravo njen garant jer kao kršćanski narod koji za zaštitnika štuje svog svetog vladara Čehe više nitko nije mogao smatrati poganima i dovoditi u pitanje njihov opstanak, za razliku od poganskih Polapskih i Baltičkih Slavena koji su istrijebljeni, odnosno utopljeni u njemački korpus. Sveti Vjenceslav postao je postumni otac češke države jer nju su izgrađivali njegovi nasljednici, ali u njegovo ime. Vrhunac se dogodio u 14. stoljeću u vrijeme Karla IV., češkog kralja i rimsko-njemačkog cara, koji je svoju češku kraljevsku krunu nazvao krunom svetog Vjenceslava i širio njegov kult diljem čeških zemalja, a njegov lik stavio je i na pečat Karlovog sveučilišta – kazao je Lipovac. Podsjetio je da je svetom Vjenceslavu posvećen i jedan od najstarijih tekstova na češkom jeziku, molitva Svatý Václave, poznata po zazivu „Sveti Vjenceslave, vojvodo češke zemlje, kneže naš, ne daj da izginemo mi ni naši potomci“.
-Svojim potezima sveti Vjenceslav je Češku trajno pozicionirao na Zapadu, i geopolitički, a i u vrijednosnom smislu, kao što je to u slučaju Hrvatske u devetom stoljeću napravio knez Branimir. I ta pripadnost Zapadu je zapravo postala garancija opstanka Čeha i Češke – rekao je Lipovac koji je spomenuo i zanimljivost da su prvi i drugi predsjednik samostalne Češke, Havel i Klaus, nosila ime Václav, dok je treći predsjednik Miloš Zeman rođen na njegov blagdan 28. rujna. Od 2000. blagdan svetog Vjenceslava slavi se i kao Dan češke državnosti.
Bogoslužje je završeno pjevanjem Kanona svetom Vjenceslavu pred njegovom izloženom ikonom, punog pohvala kreposnom životu, mučeništvu i posmrtnoj slavi ovog sveca. Uz čest zaziv “Sveti mučeniče, Vjenceslave, moli Boga za nas”, svećenici su pjevali i ove pohvalne rečenice: “Posvećen odozgor zrakama milosti, o preslavni, ti si zasjao jače od sunca u češkoj zemlji ljepotama radosti, uzvisujući Krista dovijeka.”, “Spasitelj je svome mučeniku podario toliko obilje milosti čuda da je narod Češke bio zadivljen i požurio se prosvijetliti.”, “Prag, tvoj preslavni grad, igra danas od veselja, časteći uspomenu tvoju.”
Nakon bogoslužja uslijedilo je druženje u župnoj dvorani kao vrhunac zajedništva u različitosti svih koje je sveti Vjenceslav na svoj blagdan okupio u zagrebačkoj grkokatoličkoj konkatedrali. Nazočni grkokatolici imali su priliku bolje se upoznati s češkim svecem kojeg časte jednako kao i rimokatolici, dok je njihovim gostima poseban doživljaj bilo doživjeti bogatstvo i ljepotu istočne liturgije koja grkokatolike ipak ne prijeći u njihovoj vjernosti Katoličkoj crkvi i papi kao njenom poglavaru. Liturgijsko slavljenje blagdana svetog Vjenceslava u Zagrebu vjerojatno će se nastaviti i idućih godina i tako postati jedna nova tradicija.
