SVETOZAR BOROJEVIĆ OD BOJNE BIO JE JEDINI STRANAC FELDMARŠAL U AUSTRO-UGARSKOJ VOJSCI

Jedan od najuspješnijih vojnih zapovjednika u Habsburškoj Monarhiji tijekom Prvog svjetskog rata bio je Svetozar Borojević koji je vrlo brzo napredovao u karijeri do čina feldmaršala. Bio je jedini stranac u austro-ugarskoj vojsci koji je imao taj čin. Svetozar Borojević rođen je 1856. godine u selu Umetić u okolici Hrvatske  Kostajnice od oca Adama Borojevića i majke Stane, rođene pl. Kovarbašić. Njegov je otac bio vojni zapovjednik u Zrinu gdje je Svetozar završio osnovnu školu. Po završetku osnovne škole, a bilo mu je tek devet godina, polazi nižu vojnu školu u Srijemskoj Kamenici koju je završio 1869. godine te se upisao na Višu vojnu školu u Köszeg u Mađarskoj koju je završio 1872. godine. Te je godine postao kadet u 52. pukovniji u Pečuhu. Iste godine odlazi na školovanje u pješačku kadetsku školu u Liebenau kod Graza koju završava 1874. godine.

Vojna karijera Svetozara Borojevića bila je vrlo impresivana. Izvanredno je promaknut u čin poručnika već 1875. godine. Godine 1878. sudjeluje s 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju BiH i biva odlikovan Križem za vojne zasluge (Militärverdienstkreuz).U čin natporučnika promaknut je 1880. godine, a godinu dana kasnije postaje pobočnik u 52. ugarskoj pukovniji. U Beču je 1884. završio ratnu školu nakon čega je upućen u Zapovjedništvo 15. vojnog zbora u Sarajevu, gdje je 1886. godine promaknut u čin glavnostožernog satnika. Već 1887. postaje predavač taktike, vojne organizacije i ratne povijesti na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Wiener Neustadtu gdje ostaje do 1891. godine. Čin bojnika dodijeljen mu je 1892. godine nakon čega obnaša dužnost glavara stožera 19. pješačke divizije u Plzenju, potom 18. divizije u Mostaru i 27. u Košicama. U međuvremenu dobiva čin potpukovnika i  predaje na zbornoj časničkoj školi. Godine 1896. na dužnosti je drugog stožernog časnika u stožeru 6. vojnog zbora u Košicama. Nedugo nakon toga imenovan je zapovjednikom 3. bojne 17. kranjske pješačke pukovnije.

Gotovo svake godine Svetozar Borojević dobiva novi čin, 1897. promaknut je u čin pukovnika, a godinu kasnije imenovan je glavarom stožera 8. vojnog zbora u Pragu. Čin general bojnik dodijeljen mu je 1904. godine, da bi godinu kasnije postao zapovjednik 14. pješačke brigade u Petrovaradinu. Iste je godine, 1905. stekao naslov barunata von Bojna. Borojević je u srpnju 1907. postao  zapovjednik Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog VII. domobranskog okružnog zapovjedništva, a iduće godine promaknut je u čin podmaršala. Zapovjednik 6. vojnog zbora u Košicama postaje 1912. godine kada je promaknut u čin generala pješaštva (General der Infanterie).

Vojno umijeće Svetozara Borojevića došlo je do punog izražaja u Prvom svjetskom ratu. Sa 6. vojnim zborom ratuje na istočnom bojištu u Galiciji gdje je 4. rujna 1914. godine preuzeo zapovjedništvo 3. armije koja je bila pred slomom i u povlačenju. Stabilizirao je bojišnicu i 10. listopada 1914. odbio je Ruse kod Limanove i oslobodio utvrdu Przemyśl prve ruske opsade za što je odlikovan  Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. Godinu poslije držao je položaje kod  klanca Dukla te spriječio prodor ruske vojske na Dunav.  Po ulasku Italije u Prvi svjetski rat, Borojević je 27. svibnja 1915. godine imenovan zapovjednikom 5. armije, a u kolovozu 1917. postaje zapovjednik 1. i 2. armije. Usprotivio se prijedlogu  generala Hötzendorfa o povlačenju i napuštanju dijela Slovenije koji je Hötzendorf smatrao neobranjivim.  Borojević je, vjerujući u domoljublje i motivaciju slovenskih vojnika koji su se prije svega borili za svoju zemlju, bio protiv povlačenja. Slovenci su mu zbog toga bili iznimno zahvalni, a Borojevićevu odlučnost cijenio je i austro-ugarski kralj Franjo Josip koji mu je dao zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči. Borojević je uspješno odbio jedanaest napada brojno jačih Talijana te je u Austro-Ugarskoj dobio naziv Vitez od Soče, vojnici su ga obožavali, a 1916. imenovan je general pukovnikom. Umijećem ratovanja i obrambenom strategijom Borojević je postigao status jednoga od najznačajnijih vojnih zapovjednika u Prvom svjetskogom ratu zbog čega je dobio nadimak Lav sa Soče. Vrhunac njegove karijere bio je čin feldmaršala koji je dobio početkom 1918. godine. Osim što je bio stranac, Borojević je bio i jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju, najvišu i najprestižniju vojnu školu koja je bila preduvjet za napredovanje do najviših vojnih činova i službi. Dobio je više  odličja, između ostalog i Zapovjedni križ vojničkog reda Marije Terezije (Kommandeur des Militär Maria Theresien Ordens). Unatoč svemu, Brojević je bio prisiljen na povlačenje s talijanske bojišnice zbog toga što je Austrougarska Monarhija gubila rat.

Kada je u prosincu 1918. napustio vojnu službu, podnio je zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj Kraljevini SHS, ali je kao feldmaršal austro-ugarske vojske bio nepoželjan i zahtjev mu je odbijen. Povratak u domovinu bio mu je zabranjen, a zbog njegova podnošenja zahtjeva za državljanstvom ostao je i bez austrijske vojne mirovine. Jedini izvor prihoda bila mu je naknada za nositelje odličja Vojničkog reda Marije Terezije te je živio vrlo skromno.

Osim što je bio birljantan časnik, Brojević je bio i poliglot, govorio je njemački, mađarski, francuski, ruski i hrvatski jezik.

Umro je 23. svibnja 1920. u bolnici u Klagenfurtu od posljedica moždanog udara, a pokopan je na gradskom groblju bez vojnih počasti.  No, Borojevićevi posmrtni ostatci preneseni su 21. listopada 1921. u arkade na Bečkom središnjem groblju u grob koji je platio bivši kralj Karlo I. Tomu je događaju prisustvovalo nekoliko tisuća Borojevićevih vojnika i vojnih časnika.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.