ŠUĆURI MARTINAJ: Da je danas takvoga zajedništva kakvo je bilo u ratu gdje bi nam bio kraj
Albanac Šućuri Martinaj, hrvatski branitelj u Domovinskom ratu, mobiliziran je i u 110. karlovačkoj brigadi proveo je devet i pol mjeseci. Poslije demobilizacije vratio se poslu u svojoj pekarnici i radio sve do odlaska u starosnu mirovinu.
Šućuri Martinaj, Albanac rođen 1959. godine u Prizrenu na Kosovu, hrvatski branitelj u Domovinskom ratu, došao je u Hrvatsku 1973. godine nakon što je u rodnom gradu završio osnovnu školu. Njegov je otac od 1962. godine živio u Karlovcu gdje je imao buregdžinicu. To je odredilo Martinajev život, došao je raditi u buregdžinici i pekarstvo je jedini posao kojim se bavio sve do odlaska u mirovinu. Pomagao je ocu u poslu, a poslije su došla i njegova braća. Martinaj od dolaska u Hrvatsku cijelo vrijeme živi u Karlovcu. Uvijek se bavio svojim poslom i nije znao tko je Hrvat a tko Srbin, sve dok se njegovi sugrađani pred rat nisu počeli svrstavati po nacionalnoj osnovi, svatko je išao na svoju stranu. O Hrvatima ima vrlo dobro mišljenje jer su ga jako dobro prihvatili. U njegovu životu mnogo toga promijenilo se kada su JNA i pobunjeni Srbi napali Hrvatsku. U to je vrijeme bilo teško živjeti u Karlovcu koji je napadan raznim oružjem i bio je često pod zračnim uzbunama. Martinaj je pozvan braniti svoju novu domovinu.
-Mobilizirali su me 1993. godine u 110. karlovačku brigadu i ostao sam u vojsci devet i pol mjeseci. Nisam išao na bojišnicu nego sam radio u vojnoj kuhinji i pripremao hranu za vojsku. Poslije su me poslali u Luščić za pomoćnog kuhara. Odredili su mi mjesto prema mojem zanimanju. Mobilizirali su me i poslali u kuhinju upravo zbog mojeg iskustva u pekarstvu. Kada sam pozvan javiti se u Ured za obranu u Karlovcu rekli su da im nedostaje pekara i kuhara. Tih je ratnih godina bilo vrlo teško živjeti u Karlovcu i vjerujem da sam mnogo pridonio radeći u svojoj pekarnici jer smo opskrbljivali civile u uvjetima opasnim po život – kaže Martinaj. Kada je dobio poziv za mobilizaciju nije uopće razmišljao o tome da se ne odazove.
-Nisam posebno razmišljao o mobilizaciji, bilo mi je normalno da i mene pozovu kao što su zvali i sve ostale. Živjeli smo u Karlovcu na prvoj crti bojišnici i mnogi su moji sugrađani bili mobilizirani. Ne mogu reći da nisam brinuo zbog situacije u kojoj sam se našao. Normalno je da sam bio zabrinut jer nikad ne znaš što te čeka – rat je rat – ništa dobroga nema. Ali ni u jednom trenutku nisam razmišljao o napuštanju Hrvatske. Da su me poslali na prvu crtu bojišnice išao bih bez razmišljanja. Karlovac je moj grad, Hrvatska je moja druga domovina – kaže Martinaj. U vrlo lijepom sjećanju ostalo mu je raspoloženje i zajedništvo sugrađana u tim teškim vremenima.
-E, da je barem sad takvo raspoloženje među ljudima. Nikada više takvo jedinstvo neće biti kakvo je bilo u ono vrijeme, kao i poštovanje jednih prema drugima. Ne govorim samo za sebe nego i općenito. Nitko nije pitao u kojoj si političkoj stranci, svi smo bili u istoj nevolji i svi smo se branili. Da je danas takvoga zajedništva kakvo je bilo u ratu gdje bi nam bio kraj. Kao Albanac osjećao sam se prihvaćeno i jako dobro u Hrvatskoj kao da sam Hrvat. Naježim se kad čujem Thompsonovu pjesmu Lijepa li si. U Domovinskom ratu pjevali smo Thompsonove pjesme, bio je to poseban domoljubni osjećaj – kaže Martinaj. Tijekom Domovinskog rata Martinaj je živio sam u Karlovcu, njegova je supruga s troje male djece bila na Kosovu. Kada je demobiliziran povremeno ih je posjećivao što je iziskivalo vrlo dugo i naporno putovanje preko Albanije i Makedonije. Tek kada je počeo rat na Kosovu došli su u Hrvatsku. Njegova djeca, dva sina i kći, žive u Njemačkoj. Martinaj je radio 41 godinu i otišao u starosnu mirovinu, uz koju je dobio i vojni dodatak. Otkako je u mirovini često ide na Kosovo gdje su mu braće i sestre. Ljeti tamo boravi, a zime provodi kod djece u Njemačkoj.
– Zadovoljan sam životom u Hrvatskoj. Da se danas ponovi ista situacija kao 1991. godine, postupio bih isto. Ostao bih u Hrvatskoj i branio je. Mislim da hrvatska država dobro postupa prema braniteljima, ali kada bi se mene pitalo dao bih više onima koji su bili ranjeni, a nekima bih smanjio mirovine – kaže Martinaj.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.