STELLA SKOPAL OBRAZOVALA JE BROJNE GENERACIJE HRVATSKIH KERAMIČARA
Kiparica, keramičarka i profesorica Stella Skopal rođena je 18. srpnja 1904. u imućnoj židovskoj obitelji u Zagrebu. Njeni su roditelji bili Slavoljub i Helena, rođene Zappert, no to nije pravo ime njenoga oca, zvao se Salomon Sonnenberg, ali je izvorno ime promijenio u Slavoljub Skopal. Bio je poduzetnik i suvlasnik građevinskih poduzeća Eisenbart-Sonnenberg-Batušić i Skopal-Juričić-Batušić, upravitelj i suvlasnik poduzeća za proizvodnju konjaka Patria u Zagrebu te predstavnik dioničkog društva za vodogradnju i bušotine Beograda.
Stella se upisala na studij kiparstva na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt u Zagrebu 1924. godine, a na preporuku Ivana Meštrovića nastavila je 1928. studij keramike u Beču na Staatkunstgewerbe Schule, pa na Kunstgewerbe Akademie, a 1933. usavršava se na privatnoj školi Herthe Bucher. Njeno prvo djelo, keramička skluptura ljubavnog para visoka 165 cm, bilo je izloženo 1927. u zagrebačkoj kavani Medulić, a nastalo je pod utjecajem likovnog izraza Stellina sveučilišnog profesora Hinka Juhna. Od tada pa sve do 1939. surađivala je s arhitektima i izrađivala kamine i peći za vile bogatih zagrebačkih Židova i ostale predmete za interijere. Osim toga, Stella je prva u Hrvatskoj 1938. kreirala keramički nakit. Prvu samostalnu izložbu imala je 1935. u Salon Ulrich u Zagrebu, a dvije godine kasnije 1937. na Svjetskoj izložbi u Parizu dobila je srebrnu medalju. U veljači 1942. izbjegla je na Sušak, ali je zbog židovskog porijekla internirana u talijanski Treviso. Zahvaljujući albumu fotografija svojih keramičkih radova koji je ponijela sa sobom dobila je posao u tvornici keramičkih pločica Gabianelli. Ostala je tamo do kapitulacije Italije u rujnu 1943., ali u tom kratkom periodu napravila je brojne figuralne kompozicije, uporabne predmete i peći dio kojih se danas nalazi u tvorničkom muzeju keramike u Milanu. Nakon kapitulacije Italije pobjegla je u Bari i u savezničkoj vojnoj bolnici pomagala američkim ranjenicima. Godine 1944. priključila se skupini umjetnika partizana u Cozzanu, a potkraj te godine i Narodno-oslobodilačkom odboru za Dalmaciju. Nakon što je otišla u partizane sudjelovala je na dvije izložbe: izložbi umjetnika partizana 1944. u Splitu i 1945. na izložbi umjetnika partizana u Dubrovniku.
Poslije rata, 1945. dobila je posao profesorice na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu gdje je predavala do 1965. U nastavu je uvela lončarsko kolo i tehniku vrtnje što je bila novost u pedagoškom radu. Uz profesorski posao bavila se izradom proizvoda za industriju, te je za Marasku razvila inovativne boce koje su korištene kao prototipi za ispitivanje mogućnosti proizvodnih procesa. Drugi put je izlagala 1946. na skupnoj izložbi u Umjetničkiom paviljonu u Zagrebu, u Salonu Likum izlagala je 1948., u Americi 1951. u The Kiln Clubu u Washingtonu, a 1953. u Londonu.
Izrađivala je predmete za svakodnevnu uporabu: zdjele, vaze, servise, vrčeve, lampe, stolove, peći i ostalo spajajući keramičku tradiciju i suvremenost za što je više puta nagrađena. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo dobila je 1975.
S početka Stelline karijere, koja je trajala šest desetljeća, posebno je poznato njeno djelo Djevojke koje sviraju, minijatura u secesijskom stilu za koje je dobila brojne pohvala i u domaćim i u međunarodnim umjetničkim krugovima. Mnoga od njenih djela nisu sačuvana, a ona koja jesu nalaze se u Zagrebu u Muzeju za umjetnost i obrt, Hrvatskom povijesnom muzeju, Hrvatskom narodnom kazalištu i Židovskoj općini, te u Galeriji umjetnina u Splitu, a neka se i u privatnim kolekcijama.
Stella Skopal umrla je 24. prosinca 1992. u Zagrebu, a od 2013. u okviru Židovske vjerske zajednice Bet Israel djeluje galerija koja nosi njeno ime.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.