SKENDER HASIMI: ONI KOJI SU NAJVIŠE DOPRINIJELI SLOBODI HRVATSKE NISU TO ČINILI ZBOG POVLASTICA

Skender Hasimi, Albanac s Kosova, bio je profesionalni vojnik kada je 1991. godine pobjegao iz JNA i stavio se na raspolaganje hrvatskom Ministarstvu unutarnjih poslova. Kao dragovoljac, hrvatski branitelj sudjelovao je na svim bojišnicama u Domovinskom ratu, a vojnu karijeru okončao je poslije akcije Oluja.

Albanac Skender Hasimi, dragovoljac i hrvatski branitelj u Domovinskom ratu, bio je profesionalni vojnik kada se 1991. godine javio braniti Hrvatsku. Hasimi je rođen 1958. godine u Gnjilane na Kosovu u obitelji sa sedmero djece. Osnovnu školu završio je na Kosovu, a vojnu gimnaziju i akademiju u Beogradu. Kao profesionalni vojnik u pješaštvu JNA raspoređen je u službu u Makedoniji gdje je proveo deset godina i dobio čin kapetana 1. klase. Oženio je Hrvaticu iz Poreča i imali su dvije kćeri kada je početkom 1991. godine odlučio pobjeći iz JNA. U Zagrebu se stavio na raspolaganje MUP-u zbog čega su ga u Srbiji proglasili špijunom.

– Tražio sam otpust iz JNA još 1986. godine, ali mi nisu dali. Prije raspada bivše države radio sam dvije godine s Ratkom Mladićem u Štipu u Makedoniji gdje mi je bio nadređeni. S njim sam bio u svađi jer se mi mladi oficiri nismo htjeli priključiti stranci Pokret za Jugoslaviju. Imao sam određene kontakte u MUP-u u Hrvatskoj, javio sam se i rasporedili su me na operativne poslove u Puli. Sudjelovao sam u osnivanju specijalne policije i Zbora narodne garde u Istri, a bio sam i zapovjednik specijalne policije, zapovjednik skupnih snaga policije u Voćinu u Slavoniji i u Peckom na Banovini, koji je predsjednik Franjo Tuđman posjetio 27. kolovoza 1991. godine. Svi su me dobro prihvatili kao Albanca – kaže Hasimi koji je branio Hrvatsku od 1991. do kraja Domovinskog rata kada je sudjelovao u akciji Oluja.

-Tragičnih trenutaka je bilo, ali profesionalni sam vojnik i na to sam bio spreman. Najžešće je bilo u srpnju i kolovozu 1991. godine na Banovini: u Petrinji, Sisku, Peckom, Glini i Viduševcu gdje smo bili su poluokruženju. Hrvatska vojska tada još nije bila u potpunosti formirana ni naoružana. Skupljali smo lovačke puške po mjestima što nije dovoljno za obranu, a trebalo je i organizirati se. Iako u napetoj i teškoj situaciji, hrvatska država vrlo je brzo uspjela stvoriti respektabilnu vojsku. Ta je 1991. godina bila i jako zanimljiva i jako teška za hrvatski MUP i ljude jer je tada trebalo biti i hrabar i malo lud. Kada su JNA i pobunjeni Srbi 1991. godine napali Hrvatsku, njihova je teritorijalna obrana na Banovini kao i drugdje bila naoružana, a hrvatska razoružana. Srbima je JNA dala još i dodatno oružje, a imali su i ustrojenu obranu. U njihovom mentalnom sklopu bilo je stvaranje Velike Srbije na granicama Virovitica-Karlovac-Karlobag i sve je bilo podređeno tomu. Ta se strategija posebno očitovalo na Banovini jer je Petrinja bila okružena velikim brojem sela sa srpskim stanovništvom iz kojih je izložena snažnim napadima, kao i okolna sela s većinskim hrvatskim stanovništvom – kaže Hasimi.

Prisjeća se kako su u jednom snažnom protunapadu u selu Pecki potjerali okupatore trideset kilometara izvan Petrinje. Tada su u selima s hrvatskim stanovništvom zatekli mještane koji su ostali braniti svoje kuće, te je Hasimi formirao njihov odred i priključio ga hrvatskoj policiji. U to vrijeme bilo je Hrvata koji su još uvijek vrlo naivno vjerovali u prijateljstvo sa Srbima što se pokazalo tragičnim.

-Neki su otišli u dio Banovine pod srpskom okupacijom vidjeti svoje kuće vjerujući da ih Srbi koji su bili tamo, a s kojima su se do rata družili, neće dirati. Prevarili su se. Masakrirali su ih i ubili. Jednome su odrezali ruku, drugome iščupali srce, a trećega su uboli nožem dvije tisuće puta. Da bismo izvukli tijela ubijenih morali sam tu bandu rastjerati – kaže Hasimi koji je bio vrlo uspješan zapovjednik. Borio se na svim bojišnicama od početka do kraja Domovinskog rata, a imao je samo dvadesetak ranjenih i nitko od njegovih podređenih nije poginuo.

– Od prvoga dana vjerovao sam da će Hrvatska dobiti rat – kaže Hasimi koji je sudjelovao i u obrani Kosova. Hasimi je surađivao s prvim zapovjednicima policije Mladenom Markačem i Vladimirom Faberom, a kada je 1992. godine osnovano Ministarstvo obrane RH ostao je u specijalnoj policiji.

-U početku Domovinskog rata jedinice koje su bile sposobne za obranu po hrvatskim mjestima osnovali su ljudi koji su znali nešto o obrani. Poslije kada su nastale profesionalne gardijske brigade one su bile operativno na terenu, ali netko je morao držati teren. To su činile teritorijalne jedinice mještana, branitelja koji poznaju teren i najviše su bili motivirani za obranu. Policiji je obrana Hrvatske bila samo je jedan iako najveći dio posla, a bavili smo se i javnim redom, terorizmom… U nadležnosti specijalne policije 1991. godine 90 posto posla odnosilo se na obranu i deset posto na osiguravanje javnih skupova – kaže Hasimi koji je bio na poziciji višeg inspektora 1. klase u policiji.

-Hrvati su branili svoju zemlju, svoju kuću, nisu išli u Srbiju napadati… Zbog toga sam sudjelovao u obrani Hrvatske koju osjećam kao svoju domovinu. Hrvati su dobri, oženjen sam Hrvaticom, moj punac je bio vrlo čestit čovjek i jako su me dobro prihvatili – kaže Hasimi.

Smatra da je zakinut za odličja jer se nije uvijek slagalo s načinom na koji su neki poslovi obavljani.

– Radio sam na razminiranju u Slatini i Voćinu i nisam dao policiji ući u teren prije obuke jer mi je ljudski život bio vrjedniji od života psa tragača mina koji ide ispred policije. Kombinirao sam policijski posao s vojnom naobrazbom i jedinice koje sam vodio uvijek su bile uspješne, a to stvara određenu ljubomoru. Nije mi to smetalo, niti sam se ikada pitao zašto nemam odlikovanje. Nisam zbog odlikovanja branio Hrvatsku. Možda sam trebao biti malo lukav, ali htio sam ostati svoj – kaže Hasimi. Smatra da su mnogi hrvatski branitelji Albanci poslije Domovinskog rata imali problema s dobivanjem hrvatskog državljanstva jer je to tako odredio neki administrator.

-Ti ljudi nisu bili neprijatelji Hrvatske, oni su je branili. Tu smo i mi Albanci krivi jer rukovodstvo naše nacionalne manjine nije branilo naše interese nego svoje. Znam puno ljudi koji su se nakon demobilizacije borili za egzistenciju, radno mjesto im je propalo, a neki zbog toga imaju i PTSP. Iako je puno napravljeno za branitelje, trebalo im je osigurati radno mjesto, a ne dati mirovine. Da branitelji rade, bilo bi puno manje problema. Oni koji su najviše doprinijeli slobodi Hrvatske, nisu to činili zbog povlastica. Kad bi trebalo ponovno ići braniti Hrvatsku, učinio bih to kao i mnogi koje znam – kaže Hasimi.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.