SELMAN QERIMI: HRVATSKA JE MOJ DOM, ZA OVU SAM SE DRŽAVU BORIO

Hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog Selman Qerimi bio je tenkist i pripadnik 112. zadarske brigade. Ratovao je u okolici Zadra i na Velebitu. Nema ni hrvatsko državljanstvo ni mirovinu.

Albanac Selman Qerimi, hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata, rođen 1969. godine u Glogovcu na Kosovu, električar po zanimanju, prema potvrdi Ministarstva hrvatskih branitelja bio je pripadnik Hrvatske vojske od 24. travnja do 31. listopada 1992. i od 28. siječnja 1993. do 15. siječnja 1994. godine. U Šibeniku je 1989. godine odslužio vojni rok u bivšoj JNA i ostao u Hrvatskoj te se zaposlio u prijateljevoj pekarnici na otoku Viru. Potom se premjestio u pekarnicu Lekaj u Arbanasima u Zadru gdje je radio kada su Hrvatsku zajednički napali JNA i srpska paravojska.

-Dok sam bio na služenju vojnog roka u JNA vidio sam da Hrvati podržavaju nas Albance, ali tek kad sam došao ovdje shvatio sam da imamo slične probleme s represivnim aparatom bivše države. U JNA sam imao neke probleme kao Albanac i trebao sam završiti u zatvoru, ali me je spasio časnik Slavko Vlahov, bio je Hrvat, i nisam to zaboravio. Kada sam odabrao ostati u Hrvatskoj nastojao sam se što više družiti s Hrvatima kako bih naučio hrvatski i shvatio kako politički razmišljaju – kaže Qerimi. Istodobno se družio i sa svojim sunarodnjacima s kojima je sakupljao odjeću, hranu i novac te su to slali preko Albanije na Kosovo kako bi pomogli svojim obiteljima. Kada je počeo rat, Qerimi se u lipnju 1991. godine dragovoljno javio braniti Hrvatsku.

-Raspoređen sam u 112. brigadu u Zadru kao tenkist, bio sam nišandžija, a zapovjednik mi je bio Branko Morić. Kada je JNA počela pucati po Zadru imali smo samo jedan top na Relji iz kojeg sam pucao po JNA. Svi dragovoljci u satniji bili su Hrvati, jedini sam bio Albanac, i dobro smo se slagali. Bili smo na prvim crtama bojišnice u Ruplju, Poličniku, Murvici…, na Velebitu u okolici Zadra. Tada su nastala velika prijateljstva koja traju i danas. Tolika je bila volja i želja da obranimo Hrvatsku i pobijedimo neprijatelje da nisam stigao razmišljati što se može dogoditi kad uđem u tenk. Već prvog dana kada sam krenuo na položaj u Ruplju, iako nismo imali dovoljno oružja, vjerovao sam ćemo pobijediti. Nisam nikad razmišljao o tome hoću li poginuti, a vidio sam svašta na bojišnici. Nakon što se bivša JNA povukla iz Zadra, imali smo više oružja i bili smo smješteni u vojarni Šepurinama gdje mi je zapovjednik bio Agim Čeku – kaže Qerimi.

Mnogo je slika s bojišnice u njegovu sjećanju, pamti jako dobro što se i gdje događalo, čak i kišu koja je jednog zimskog dana satima nemilosrdno lila nad Velebitom. Dok je bio na bojišnici na Velebitu rodio mu se sin, Qerimi je tada bio oženjen Hrvaticom iz Zadra. Danas, s odmakom od 33 godine, smireno govori o tim danima koji su mu bili najteži tijekom ratnog puta.

-Na Velebitu je bilo vrlo teško, na Tulovim gredama poginuo je moj prijatelj. Stalno je puhala bura, a jednom je cijelu noć padala kiša i bilo je vrlo hladno, a mi se nismo smjeli micati s položaja. Satima smo rukama lagano udarali jedan drugoga kako bismo ostali budni da nas neprijatelj ne uhvati na spavanju, ali i da se ne smrznemo. Bili smo posve mokri, a pred jutro je počeo padati i snijeg pa su mi se noge smrzle. Jedan mi je suborac nožem skinuo čizme sa zaleđenih nogu i ugrijao ih rakijom. Otad osjećam posljedice i bole me noge – kaže Qerimi.

Do 1998. godine živio je i radio u Zadru gdje je imao prijavljeno prebivalište, a kada je počeo rat na Kosovu otišao je braniti rodni kraj. Tada je već bio rastavljen s prvom suprugom, a poslije rata na Kosovu ponovno se oženio i dobio dvoje djece, ali se i drugi put razveo. U Hrvatsku se vratio 2003. godine i treći put se oženio, supruga mu je Albanka i taj brak sretno traje. Nema hrvatsko državljanstvo ni mirovinu, a izgubio je i prebivalište što mu je poprilično zagorčalo život.

-Liječio sam se 2008. godine zbog PTSP i depresije u bolnici, mučile su me suicidalne misli… Nije mi bilo lako prihvatiti da sam izgubio status u Hrvatskoj za koju sam se borio. Sada ga pokušavam ponovno dobiti uz pomoć odvjetnika. Hrvatska je moj dom, za ovu sam se državu borio. Ne daj Bože da više bude rata, ali ako bi trebalo ponovno braniti Hrvatsku – isto bih učinio kao nekad. Kamo god odem, kad se vratim u Hrvatsku osjećam se kao da sam došao doma – kaže Qerimi.

U iščekivanju rješavanje statusa hrvatskog branitelja i stalnog boravka u Hrvatskoj, Qerimi se često druži sa suborcima s kojima je na bojišnici uspostavio snažene prijateljske veze koje traju više od tri desetljeća.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.