SAMIR BUNJOSHI: U RATU NEMA DOBRIH TRENUTAKA, UVIJEK JE TEŠKO

Dragovoljac Domovinskog rata, hrvatski branitelj Samir Bunjoshi, Albanac po nacionalnosti, ostao je u Hrvatskoj vojsci sve do umirovljena 2014. godine. Osim Spomenice Domovinskog rata, zahvalnica i pohvalnica od hrvatske države nije dobio ništa drugo. Ne žali zbog toga, ali se nada da će jednog dana dobiti stan.

Albanac Samir Bunjoshi,  rođen 1971. u Peći na Kosovu, u Hrvatsku je došao 1990. godine bježeći od represije srpske policije. Godinu dana poslije, kada su JNA i paravojne srpske postrojbe napali Hrvatsku, dragovoljno se javio u vojsku i postao pripadnik Albanske dragovoljačke brigade koja je ratovala na bojišnici u Lici. Bunjoshi potječe iz brojne obitelji s desetero djece, završio je dvije godine krojačkog zanata kada je zbog demonstracija na Kosovu odustao od daljnjeg školovanja.

-U Hrvatsku sam došao zbog nemira na Kosovu. Kada sam odslužio vojni rok u bivšoj JNA, moji prijatelji koji su živjeli u Zagrebu pozvali su me da radim kao krojač jer sam imao iskustva u tom poslu. Došao sam k njima na Trešnjevku gdje smo za vlasnika nekog butika šivali hlače, jakne i košulje. U Zagrebu sam bio kada je počeo rat i osnovana Albanska dragovoljačka brigada koja je išla na bojišnicu u Gospić. Prijavio sam se kao dragovoljac. Ta je brigada bila sastavljena samo od Albanaca, a bila je pod zapovjedništvom 118. brigade Hrvatske vojske. U Albanskoj dragovoljačkoj brigadi ostao sam do siječnja 1992. godine kada sam postao pripadnik 124. brigade. Potom sam 15. lipnja 1992. godine postao pripadnik 3. gardijske brigade Hrvatske vojske i kao početak ratnoga puta upisan mi je taj datum, a ne dragovoljački staž. Poslije sam postao pripadnik 5. gardijske brigade Hrvatske vojske – kaže Bunjoshi.

Cijeli Domovinski rat proveo je na bojišnicama u Lici, Slavoniji, Bosanskoj Posavini, u zaleđu Zadra, Livnu i na Dinari… Sudjelovao je u operacijama Maestral, Zima ’94. i u Oluji… Pripadnik Hrvatske vojske bio je sve do 2014. godine kada je umirovljen u činu razvodnika. Prvo borbeno iskustvo doživio je na bojišnici u Ličkom Osiku kada su osvajali tvornicu oružja i gdje su tijekom te akcije poginula dva hrvatska branitelja Albanca, a sedmorica su ranjeni. Poslije je, do odlaska u Slavoniju i Bosansku Posavinu, bio na prvoj crti bojišnice u Perušiću.

– U ratu nema dobrih trenutaka, uvijek je teško. U operaciji Zima ’94 bili smo na 1900 metara nadmorske visine na Dinari a temperatura je bila minus 25 stupnjeva Celzijevih. U početku osjetiš strah, a poslije se navikneš na pucnjavu. Svaki normalan čovjek boji se dok se ne navikne. Bog me je čuvao. Kao da sam imao šesto čulo, jednom sam dok je pucao snajperist po nama legao i viknuo suborcu da učini isto. U Vakufu su snajperisti stalno pucali na nas i tamo je ubijen moj suborac Viktor Gregurica. Iznenada ga je pogodio snajperski metak, bio sam pet-šest metara udaljen od njega. Ne znam kako opisati taj doživljaj. Teško je. Osjetiš hladnoću i nemoć kad vidiš da više nema tvojega suborca. Ne bih to želio nikome – kaže Bunjoshi.

Na bojišnici je stekao prijatelje s kojima se otad stalno druži. Dobro je govorio hrvatski jezik i nije imao poteškoća u komunikaciji.

-Hrvati su me jako dobro prihvatili, imam puno prijatelja u Zagrebu i u Vinkovcima. Nažalost, neke prijatelje suborce izgubio sam, umrli su nekoliko godina poslije Domovinskog rata. Bili smo vršnjaci, nekima je bilo samo trideset pet godina kada su umrli. Mislim da su oboljeli zbog djelovanja bojnih otrova koje su Srbi bacali po nama u Bosanskoj Posavini – kaže Bunjoshi.

Hrvatsko državljanstvo dobio je 1993. godine, ali to nije teklo glatko. Kada je u Vinkovcima predao zahtjev za domovnicu, dobio je odbijenicu. O tome je obavijestio generala Ivana Kapulara, ratnog zapovjednika 5. gardijske brigade. General Kapular intervenirao je i kada se Bunjoshi vratio s južnog bojišta dobio je domovnicu. Nakon završetka Domovinskog rata, Bunjoshi je ostao u Hrvatskoj vojsci. Godine 2004. premješten je iz Borinaca u radarsku postaju Žminj u 91. brigadu HRZ u Puli, a potom na Pleso u Zagrebu gdje je ostao do umirovljenja. Kao hrvatski branitelj dragovoljac od hrvatske države nije dobio ništa. Nije stambeno zbrinut, a nema ni obitelj. Nada se da će od države jednoga dana dobiti stan, a dok se to ne dogodi živjet će kao i dosad kod prijatelja u selu Ladimirovci u Slavoniji.

-Imam Spomenicu Domovinskog rata, zahvalnice i pohvalnice i – ništa više. Ne žalim. Vrijedi se boriti za svoj cilj – kaže Bunjoshi.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.