RAMADAN BAJČINOVCI: NAJTEŽE JE BILO NA MASLENICI
Albanac Ramadan Bajčinovci, dijete političkog zatvorenika, diplomirani inženjer elektrotehnike i poduzetnik, dragovoljno je branio Hrvatsku. Njegov ratni put trajao je 1815 dana, a bio je na prvim crtama bojišnice u Slavoniji i u Dalmaciji na zadarskom i dubrovačkom području.
Dragovoljac Domovinskog rata Ramadan Bajčinovci, po nacionalnosti Albanac, živio je u Čemincu u Baranji kada su 1991. godine Hrvatsku napali JNA i srpske paravojne postrojbe. Uopće nije dvojio što će učiniti, odluka je bila – braniti svoj dom i domovinu. Obitelj Bajčinovci podrijetlom je s Kosova, Ramadan je rođen 1964. godine u Starom Trgu u Mitrovici i jedno je od četvero djece u obitelji. Dijete je iz miješanog braka, otac je bio Albanac, a majka Hrvatica iz Foče u BiH. Obitelj je 1972. godine doselila u Hrvatsku nakon što je njegov otac, rudar u rudniku Trepča, otišao u mirovinu. Kupili su kuću u Čemincu u Baranji gdje Bajčinovci i danas živi. Odluku o preseljenju u Hrvatsku donio je njegov otac zbog toga što je smatrao da na Kosovu nema života za djecu i da će im biti najbolje u Hrvatskoj. No, nije mogao predvidjeti da će u Hrvatskoj 1984. godine postati politički zatvorenik.
-Moj otac je završio u Osijeku u zatvoru nakon što je na mojim zarukama psovao majku Titu i rekao živio Ante Pavelić. Netko ga je prijavio i osuđen je na šest mjeseci zatvora. S pomoću veze i novca izvukli smo ga iz zatvora kako bi bio na mojem vjenčanju i više se nije vratio u zatvor. Samostalnu Hrvatsku nije dočekao, umro je 1989. godine – kaže Bajčinovci.
Još dok su bili na Kosovu u obitelji se govorilo i albanskim i hrvatskim jezikom što je Ramadanu olakšalo školovanje u Hrvatskoj gdje je krenuo u osnovnu školu. Završio je srednju elektrotehničku školu i diplomirao na fakultetu elektrotehnike. Bajčinovci, inženjer po zanimanju, potkraj 80.-tih godina prošloga stoljeća kratko je radio u poduzeću, ali se zbog male plaće a velike odgovornosti odlučio baviti poduzetništvom. Prije rata upravljao je vlastitim trgovačkim društvom s 18 trgovina mješovite robe i sve su bile na području Baranje. No, kada je napadnuta Hrvatska postao je branitelj. Njegov ratni put službeno je počeo 13. srpnja 1991. godine.
-Dragovoljno sam se javio braniti Hrvatsku i službeno sam u Zboru narodne garde bio od 13. srpnja 1991. godine. Moja supruga Ljiljana je Hrvatica i bila je prva administrativna tajnica HDZ-a u općini Beli Manastir. Meni je braniti Hrvatsku od agresora bila normalna reakcija – napali su nas i morali smo se braniti. Već smo u svibnju 1991. godine bili organizirani i oružano spremni za obranu Čeminca, mjesta koje je bilo najbolje organizirano za obranu u Baranji. Čak je i policija od nas tražila da im u slučaju napada dođemo pomoći. Iskaznicu Zbora narodne garde dobio sam 13. srpnja 1991. godine, u početku smo svi bili vojnici, poslije sam otišao u Vojnu policiju, a nakon akcije Maslenica u kojoj sam sudjelovao otišao sam u 3. gardijsku brigadu. Bio sam na bojišnicama u Osječko- baranjskoj županiji, Vukovarsko-srijemskoj županiji i Brodsko-posavskoj županiji, te na zadarskoj i dubrovačkoj bojišnici u Dalmaciji. Moj ratni put trajao je 1815 dana borbenog sektora – govori Bajčinovci. Sudjelovao je i u osiguranju na razmjenama hrvatskih zatočenika u Nemetinu i u Lipovcu gdje je jednom prilikom Hrvatska dala 15 mrtvih neprijateljskih vojnika za dva autobusa puna žena i djece. U ratu je ostao invalid, ima 30 postotno oštećenje noge i već je 28 godina u mirovini u koju je otišao s činom narednika gardijske brigade.
-Najteže je bilo na Maslenici, tamo sam prvi put doživio napad orkanima od kojih se je teško zaštiti jer još pola sata poslije napada padaju zvončići, a leti i udara i kamenje.
Imao sam sreće i preživio, ali jedan je naš suborac ranjen i ostao je bez noge. Nismo dopustili da ostane u okruženju, izvukli smo ga i danas je živ. Živi u Osijeku i prijatelji smo – kaže Bajčinovci.
Na pitanje zbog čega je ratovao za državu u kojoj nije rođen umjesto da je izbjegao kao mnogi drugi, Bajčinovci domoljubno odgovara.
-Da budemo jasni – moja domovina je Kosovo, ali jednako tako je i Hrvatska, živim u Hrvatskoj od osme godine života. Oženio sam Hrvaticu, moja djeca su rođena, odrasla i žive u Hrvatskoj. Osjetio sam poziv da branim Hrvatsku. Teško je reći što nas je povuklo – borba za opstanak, borba za život. Osjetili smo opasnost, osjetili smo otkud dolazi opasnost i morali smo djelovati tako da tu opasnost otklonimo. Sve bih ponovio. Nikad se nisam pokajao, iako prema nama braniteljima u hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nema dovoljno senzibiliteta. Ne radi se o naknadama, niti o mirovinama, radi se o poštovanju. Kad smo 1991. godine došli u odori hrvatskog branitelja u Ured za obranu u Osijeku kod Branimira Glavaša, ljudi su nas poštivali. I sad se ježim kad se sjetim toga – osjetio sam ljubav i poštovanje, a toga danas nema. Bio sam u Vojnoj policiji i znam da je poslije dragovoljaca u Hrvatsku vojsku došao sve i svatko. Došli su ljudi s različitim navikama: lopovi, alkoholičari, ljudi koji su na neki način ‘pocrnjeli’ poštene ljude. Nisu oni bili većina, ali bili su glasna manjina. Hrvatski branitelji su pošteni ljudi, domoljubi su i ne žele nikome loše – kaže Bojčinovci.
Poslije rata često je sanjao akcije na prvoj crti bojišnice, no kako je vrijeme prolazilo te su slike počele nestajati. Pomoglo je i druženje sa suborcima i općenito komunikacija s ljudima.
-Kad se nađem sa suborcima najmanje pričamo o ratu jer želimo to zaboraviti. Želimo biti uklopljeni u društvo. S obitelji živim u Čemincu, imam dvoje visokobrazovane djece i sretan sam. Uvijek sam bio sretan, i u ratu sam bio sretan čovjek. Zadovoljan sam sa samim sobom, s obitelji i prijateljima. Kao pripadnik albanske nacionalne manjine često dolazim u Zagreb gdje nam je sjedište i gdje se družimo. Moja Udruga veterana vojne policije Osječko-baranjske županije je zbog mene pobratimljena s Udrugom Albanaca branitelja Hrvatske u Domovinskom ratu i zajedno sudjelujemo po cijeloj Hrvatskoj, gdje god se organizira nešto vezano za hrvatske branitelje – kaže Bajčinovci.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.