NAIM SHALA: NOSIO ME JE ADRENALIN

Kada je izvršena agresija na Hrvatsku, Naim Shala, Albanac s Kosova, trenirao je boks i radio kao redar u noćnim klubovima u Rijeci. U rujnu 1991. godine postao je dragovoljac hrvatski branitelj u Domovinskom ratu. Ratovao je na slavonskom, ličkom i zadarskom bojištu gdje je teško ranjen.

-Ni u jednom trenutku u Domovinskom ratu nisam osjetio strah, drugima sam davao podršku. Trenirao sam boks i vjerovao da meni ništa ne može biti. Nisam razmišljao o smrti, nego kako ići naprijed. Nosio me je adrenalin – kaže Naim Shala, hrvatski branitelj dragovoljac koji je sudjelovao u Domovinskom ratu. Ratovao je na slavonskom, ličkom i zadarskom bojištu, a 1993. godine teško je ranjen na Tulovim gredama na Velebitu.

Shala je rođen 1971. godine u selu Vidišić kod Kosovske Mitrovice u obitelji s desetero djece. Bio je u šestom razredu osnovne škole kada je dohvatio Titovu sliku sa zida učionice i bacio je na pod, te je izbačen iz škole. Njegov otac i stric imali su političkih problema kao Albanci na Kosovu zbog čega cijela obitelj nije smjela izlaziti iz kuće kada su političari dolazili u posjet ondašnjoj jugoslavenskoj pokrajini. Shala se veću djetinjstvu počeo baviti sportom, a kao šesnaestogodišnjak otišao je u Sarajevo i učlanio se u boksački klub. Nakon šest mjeseci provedenih u Sarajevu, 1987. godine došao je u Hrvatsku. U Rijeci je trenirao boks i radio kao redar u noćnim klubovima, dobro je zarađivao i novčano pomagao svojoj obitelji na Kosovu.

– Da se dragovoljno javim braniti Hrvatsku kada su je napali JNA i srpske paravojne postrojbe potaknula me je srpska mržnja prema Albancima i Hrvatima. Shvatio sam da oni hoće Veliku Srbiju. Kupio sam vojnu odoru i otišao u Borovo Naselje želeći braniti Vukovar. Tamo sam čuo da se osniva Albanska dragovoljačka brigada i vratio sam se  u Zagrebu te priključio brigadi – kaže Shala.

S Albanskom dragovoljačkom brigadom otišao je 1. listopada 1991. godine u Gospić i prva oružana akcija bilo je osvajanje tvornice oružja u Ličkom Osiku.

-Stigli smo oko jedan sat poslije ponoći. Bio sam sav mokar jer sam pao u rijeku dok smo prelazili srušeni most. Oko pet sati ujutro počeo je napad JNA i Srba tenkovima i minobacačima. Pucali su po nama kao i mi po njima, ali nismo imali oružje kakvo su imali oni. Jedna granata ubila je dva moja suborca i ranila njih devet, a ukupno nas je bilo trideset u napadu. Neki mladi dečki su se jako uplašili. Bio nam je svima to prvi susret sa smrti, ali nismo imali vremena razmišljati o osjećajima. Pokupili smo ranjene i mrtve i povukli se. Taj događaj mi se često vraća u sjećanje, sanjam tu sliku i znoj me oblije. U životu ne pamtim da sam plakao za nekim. Teško mi je, ali naučen sam da se suočim s istinom i ne odustajem – kaže Shala.

Sjeća se da tada nije bilo nikakve komunikacije s hitnom pomoći, nisu imali liječnika na prvoj crti bojišnice i nisu bili dobro naoružani za ono što ih je dočekalo.

– Nakon akcije u Ličkom Osiku, bili smo u vojarni u Gospiću otkud smo išli osloboditi selo Ornice pa u akciju u Bilaj. Albanska dobrovoljačka brigada vodila je žestoku bitku, oslobodili smo selo Ornice i na tom položaju zamijenili su nas branitelji koji su došli iz Rijeke, ali selo je nakon pet dana ponovno palo u neprijateljske ruke pa smo ga ponovno osvajali. Tada sam s još dvojicom suboraca prvi ušao u Ornice, borbe su se vodile kuća po kuću. Došli su nam pomoći i pripadnici HOS-a jer su ta sela bila vrlo važna zbog toga što je Gospić bio strateški važan grad – kaže Shala. Kada je u veljači 1992. godine rasformirana Albanska dobrovoljačka brigada, Shala je otišao u 133. otočku brigadu. Poslije akcije Maslenica, pripadnici 133. brigade, zajedno s 1. gardijskom brigadom Tigrovima, držali su položaj na Tulovim gredama na Velebitu koji je srpska vojska često napadala.

-Zapovjednik Mate poslao je mene i suborca Velimira u  izviđanje. Vidjeli samo da četnici pripremaju napad i rekao sam zapovjedniku, ali nitko to nije shvatio ozbiljno. Zaključeno je da je nemoguće da će nas napasti jer je bilo vrlo hladno, puhala je bura, a tijekom noći bio je minus 33 stupnja. Oko pet sati ujutro počeo je četnički napad, granate su padale po stijenama s kojih se odlamalo kamenje i rasipalo na sve strane i po nama. Krenuo sam prema drugom dijelu našeg položaja i vidio četnike udaljene samo dvadeset metara od nas. Zaklonio sam se za stijenu i počeo pucati po njima. Tomislav Farkaš i još jedan suborac koji su ostali u rovu poginuli su. Pucao sam po četnicima kada je jedan od njih ispalio tromblon prema meni. Pomaknuo sam se malo ustranu, ali me je zahvatio i dignuo pet-šest metara u zrak. Pao sam na leđa, ustao i dohvatio automatsku pušku te pucao po četnicima. Bio sam teško ranjen i u jednom trenutku mislio sam da sam gotov. I dalje sam pucao lijevom rukom, desna mi je bila oduzeta i krvario sam. Došli su Tigrovi i odbili smo napad. Pripadnici Tigrova odveli su me u Starigrad, a kako sam izgubio puno krvi i nisam više davao znakove života, liječnici su mislili da sam mrtav. Čuo sam ih kako govore da me treba voziti u mrtvačnicu i – dignuo se. Odmah su me odvezli u bolnicu u Zadar. Bio sam u vrlo teškom stanju i doktor Vukas, kojeg sam prije susreo na bojištu, me je operirao. Sedam dana bio sam u komi. O meni je skrbila i jedna žena koja je govorila albanski, a nije bila Albanka, koja nije išla kući sve dok se nisam probudio iz kome. Čim sam došao k sebi telefonirao sam ženi, oženjen sam Hrvaticom, ali nije vjerovala da sam živ. Njoj su javili da sam ili ubijen ili zarobljen na Velebitu. Nisu znali što je sa mnom jer nisam bio na položaju na kojem je bila moja brigada nego na položaju gdje su bili Tigrovi. Zbog rane u vrat promijenio mi se glas i moja žena nije vjerovala da sam to ja. Tek kad sam joj objasnio kako smo se upoznali, povjerovala je. Kada sam se probudio iz kome, došao je general Ante Gotovina i pitao što mi treba. Tražio sam da me prebace u Zagreb i helikopterom su me prevezli u KB Dubrava gdje sam ostao mjesec i pol dana na liječenju. Bila mi je zamotana cijela glava samo su mi se oči vidjele – kaže Shala.

Nakon dva i pol mjeseca liječenja ponovno se vratio na bojišnicu, ovoga puta u civilnu zaštitu u Gospiću jer kao invalid više nije mogao na prvu crtu bojišnice.

-Vjerovao sam u Boga i to mi je davalo snagu, ali kada sam ranjen u vrat mislio sam da je kraj. Dok sam se dizao s tla pojavio se bijeli čovjek isti Isus Krist i čuo sam kako govori: „Diži se, nije vrijeme za umrijeti“. To me je održalo u životu i nastavio sam se boriti, vjerovao sam da ću ostati živ i borio sam se još više. U Domovinskom ratu nosio sam krunicu oko vrata, iako sam musliman po vjeroispovijesti – kaže Shala.

Njegova obitelj na Kosovu znala je da je hrvatski branitelj, a znala je to i srpska vlast. Zbog toga su Shalina oca teško pretukli i ostao je invalid. Shala je oca vidio tek 2013. godine, kada je bio na povratku iz Njemačke gdje je posjetio svoje ostale sinove, i to posljednji put. Umro je 2015. godine, ali nije mogao otići na njegov pogreb na Kosovo. Shala s obitelji živi u Zagrebu.

-Invalid sam, imam status hrvatskog branitelja, čin stožernog narednika, mirovinu i Spomenicu Domovinskog rata. Dobio sam od hrvatske države sve ono što branitelj može dobiti, hrvatsko državljanstvo dobio sam 1992. godine, i nikad se nisam osjećao kao manjina. Imam dva sina i kćer, četvero unuka i sretan sam. Ali ima mnogo branitelja koji nisu ostvarili prava, mislim da je država mogla učiniti puno više za njih – kaže Shala.

Smatra da hrvatski učenici vrlo malo znaju o Domovinskom ratu te da bi se o tome trebalo više govoriti jer je u Domovinskom ratu bilo puno heroja koje zaboravljaju, a koji su donijeli slobodu i neovisnost Hrvatskoj.

-Poručio bih mladim Hrvatima da budu ujedinjeni kao što smo bili mi hrvatski branitelji 1991. godine. Da nismo, ne bismo se obranili od agresora. Za obranu domovine Hrvatske u svakom trenutku sam spreman. I danas bih kao teški invalid učinio ono što sam 1991. godine – kaže Shala.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.