MUAMER SVIRCA: KAD SI MLAD NE RAZMIŠLJAŠ O STRAHU, POGOTOVO KAD SU I SUBORCI HRABRI
Kada je počeo rat u Hrvatskoj, Muamer Svirca, Albanac s Kosova, bio je na odsluženju vojnog roka u bivšoj JNA u Bjelovaru. Namjerno se teško ozlijedio kako bi završio u bolnici i pobjegao iz vojske. Dragovoljac je i hrvatski branitelj Domovinskog rata koji se osjeća kao da je rođen u Hrvatskoj. Smatra da su Hrvati dobri ljudi, a njegovi suborci su mu i najbolji prijatelji.
Dragovoljac i hrvatski branitelj Muamer Svirca, Albanac rođen 1968. godine u Prištini na Kosovu, bio je na odsluženju vojnog roka u bivšoj JNA u Bjelovaru kada je Hrvatsku napala ta vojska zajedno sa srpskim paravojnim postrojbama. Odlučio je pobjeći i čekao pravu priliku, ali izgubio je strpljenje i namjerno se ozlijedio razbijajući umivaonik u kupaonici vojarne zbog čega je završio na liječenju u bjelovarskoj bolnici iz koje je pobjegao i 1991. godine. Priključio se Zboru narodne garde i sudjelovao u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu. Svirca je u Prištini živio sa sestrom i starim ocem i završio srednju školu. Bio je svjestan problema koje je srpska vlast stvarala Albancima na Kosovu, ali on ih nije imao sve do dolaska na služenje vojnog roka u JNA. U prosincu 1990. godine došao je u JNA gdje su ga često zvali na informativni razgovori i postavljali neobična pitanja, kao i ostalim vojnicima albanske nacionalnosti.
-Odlučio sam pobjeći iz JNA i dogovorio se s jednim vojnikom Albancem, ali nikako nam se nije ukazala prilika. Stvorio sam je sam tako što sam razbio umivaonik; porezao sam ruku, a pola umivaonika palo mi je na nogu i ozlijedilo tetivu. Jako sam krvario, ali nitko nije ništa poduzimao. Kada je vidio što se dogodilo jedan časnik Albanac, kapetan po činu, odvezao me je vozilom hitne pomoći u bolnicu u Bjelovaru. Odmah sam liječnicima rekao da se neću vratiti u vojarnu i oni su se jako dobro odnosili prema mene. Dan poslije k meni je u bolnicu došla neka žena u bijeloj kuti i rekla da me vodi u vojarnu. Skamenio sam se. Nisam znao tko je ona i kakve veze ima s JNA. Ubrzo su došli liječnici i pripadnici Zbora narodne garde, a ona je otišla. Poslije sam doznao da je služila KOS-u. Pripadnik ZNG-a Siniša Paunović, poslije je poginuo na barutani, došao je k meni s dečkima, popričali smo i rekao je da mi donesu odoru ZNG-e. Ostao sam na liječenju tri tjedna i čim sam izašao iz bolnice, 13. listopada 1991. godine pristupio sam Zboru narodne garde – kaže Svirca.
Ostao je u Hrvatskoj vojsci do ožujka 1994. godine. Kratko je bio pripadnik 105. bjelovarske brigade, a poslije je premješten u antiterorističku jedinicu u Zagrebu. -Nisam imao rodbine u Hrvatskoj, ali nisam bio sam. Hrvati su se „trgali“ tko će me odvesti na ručak k sebi doma i stekao sam mnogo prijatelja. U ratu nemaš ni oca ni brata pored sebe, imaš samo suborca prijatelja. Naš je odnos bio jači od bratskog, brinuli smo se maksimalno jedni o drugima i štitili život jedni drugima – kaže Svirca koji je zbog toga što nije imao obitelji, umjesto u intervalima od dva tjedna kako je bilo pravilo, često ostajao na bojišnici po mjesec dana i pol dana. S ocem i sestrom nekoliko godina nije imao kontakt: niti je on išta znao o njima, niti oni o njemu. Posredstvom suborca Miroslava iz Hercegovine, čiji je otac radio u Njemačkoj i imao prijatelja Albanca iz Prištine, nakon tri godine kontaktirao je s ocem. Miroslav mu je rekao da napiše pismo koje će njegov otac dati svojem prijatelju Albancu. Taj Albanac odnio je pismo obitelji u Prištinu.
-Ratovao sam na slavonskoj, zadarskoj i dubrovačkoj bojišnici, jednom sam bio i u Mostaru. Zvonimir Hodak bio mi je zapovjednik, a glavni zapovjednik bio je Mate Laušić – kaže Svirca koji je na Maslenici ranjen.
– Na Maslenici je bilo puno mina i dok smo razminiravali teren jedna je eksplodirala. Moj suborac Ivica Vranić, stručnjak za mine, teško je ranjen, ruka mu je visjela. Osiguravao sam ga i bio četiri-pet metara udaljen kad je mina eksplodirala. Nosio sam ga na leđima i usput pucao povlačeći se s njim. Naši su suborci bili daleko, stigli su do nas tek za dvadeset minuta i odnijeli smo Ivicu u bolnicu u Zadar. Meni su obradili rane, nisu bile teške, pa sam se odmah na vlastiti zahtjev vratio na bojišnicu. Ivica je preživio i danas je živ, hvala Bogu – kaže Svirca.
Mnogo je doživljaja s bojišnice u njegovu sjećanju. Prisjeća se da mu je bilo najteže u Mostaru, dijelu grada koji je bio sravnjen sa zemljom, a od neprijateljske vojske dijelila ih je samo cesta.
-Kad si mlad ne razmišljaš o strahu, pogotovo kad su i suborci hrabri. Tada sam vrlo lako prihvatio i umiranje jer je bio rat, u ratu se gine. Mentalno sam čvršći i nisam podlegao, ali ponekad sanjam rat, ne ljude nego zvukove, buku, granate… Raspoznavali smo vrste oružja; udaljenost i vrstu ispaljene granate, minobacače prema zvuku… I danas bih prepoznao taj zvuk da ga čujem – kaže Svirca koji je hrvatsko državljanstvo dobio je 1993. godine. Ima braniteljski status, ali nema mirovinu.
-Bio sam na komisiji za utvrđivanje invaliditeta i dobio negativan odgovor iako sam ranjen i imam gelere u tijelu – kaže Svirca.
Kada je počeo rat na Kosovu Svirca se priključio OVK-a. Ranjen je i ostao je bez noge. Poslije se oženio i živio na Kosovu, ali se prije pet godina s obitelji vratio u Bjelovar. Trenutno prima socijalnu pomoć. Često se druži sa suborcima, pozivaju ga i na obiteljske zabave.
– Vjerovao sam u pobjedu, motivacija je bila visoka. Žao mi je što moja djeca ne uče u školi više o Domovinskom ratu. Sve je u dvije-tri rečenice. Ne znam što je razlog toga. Mojoj djeci nisam ništa pričao o ratu, o Srbima, četnicima…, oni ne znanu ništa o tome. Poručio bih ljudima da ne mrze nikoga drukčije nacionalnosti ili vjeroispovijesti jer to je bio uzrok rata. Politika je to potencirala i kriva je za rat – kaže Svirca. Ne želi puno pričati o ratu ni sjećati ga se jer je puno nepravde prema hrvatskim braniteljima. Puno ih koji nisu nigdje bili, a danas žive dobro.
-Da treba ponovno bih branio Hrvatsku. Hrvati su dobri ljudi. Prema meni su se svi uvijek lijepo ponašali i dobro su me prihvatili. Osjećam se kao da sam rođen u Hrvatskoj. Živim ovdje s obitelji, a gdje je moja obitelj tu je moj dom – kaže Svirca.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.






