MESUD BOTONJIĆ: POVLAČIO SAM KROZ PIJESAK NAGOMILAN NAKON NAPLAVINE UKOPAVAJUĆI SE U NJEGA I TO ME JE SPASILO
Hrvatski branitelj Mesud Botonjić, Bošnjak po nacionalnosti, nije želio napustiti Hrvatsku kada je napadnuta nego je ostao raditi u tvornici koja je proizvodila vojni program sve dok nije mobiliziran. Proveo je sedamnaest mjeseci na prvim crtama bojišnice na Banovini i u Lici
-Volio bih da se rat nikad više ne ponovi na ovim prostorima – govori Mesud Botonjić, hrvatski branitelj bošnjačke nacionalnosti koji je u Hrvatsku vojsku mobiliziran u travnju 1993. godine. Dotad je radio u tvornici Prvomajska u Zagrebu koja je početkom Domovinskog rata počela proizvoditi vojni program. Botonjić je rođen 1963. u Biljanima Donjim kod Ključa u BiH gdje je živio četrnaest godina, a potom je otišao na školovanje u Ljubljanu u Sloveniju gdje je radio njegov otac. No, Botonjić je poslije svoju sreću pronašao u Hrvatskoj kada je upoznao Bošnjakinju rođenu u BiH koja je doselila u Zagreb gdje su se vjenčali i postali roditelji jednog djeteta. Oboje su bili zaposleni i spokojno živjeli sve do 1991. kada su JNA i srpska paravojska napali Hrvatsku. Unatoč teškom ratnom vremenu i tomu što nisu iz Hrvatske te su mogli otići poput mnogih izbjeglica u neku od europskih država, odlučili su ostati. Kada je isti agresor napao i njihovu rodnu zemlju, Botonjići su vrata svojeg podstanarskog doma otvorili i rodbini izbjegloj iz BiH.
– Tijekom Domovinskog rata proveo sam 17 mjeseci na bojišnici i još sam osam mjeseci bio mobiliziran na vojnom programu izvan bojišnice. Bio sam miner raspoređen u 36. inženjerijsko-pontonirsku bojnu u Sisku i najprije sam otišao na prvu crtu bojišnice u Letovanić i Nebojan. U listopadu 1993. otišli smo u Perušić gdje smo čistili minska polja kako bi naša vojska mogla ići u akciju – govori Botonjić koji je boravio u Lici oko tri mjeseca nakon čega se bojna u kojoj je bio vratila u Sisak.
-Kada je počela akcija Oluja našao sam u Češkom selu kod Petrinje iza tvornice Finel gdje smo kroz minska polja izvlačili naše poginule vojnike. Nije to bilo lako, ali nisam plašljiv i nisam razmišljao o strahu, niti od tome da bih i ja mogao stradati. Bio sam mlad, pun energije i naboja i o tome što je moglo biti tijekom bitke mislio sam nakon što je završena. Imao sam ženu i trogodišnje dijete i više sam brinuo kako su oni nego ja. Ali bilo je ljudi koji nisu smjeli ući u minsko polje u koje smo ulazili jedan po jedan na udaljenosti od dva metra, jedan se kretao u jednom pravcu, a drugi u drugom. Svatko od nas ostao bi u minskom polju samo sat i pol vremena nakon čega bi uslijedila stanka jer se dulje nije moglo zadržati koncentraciju. Kada smo ušli u Petrinju najprije smo razminirali park u središtu grada. Cesta od Petrinje prema Sisku s lijeve strane bila je puna mina i to svake vrste, a na crtama bojišnice gdje su bile izravne borbe u Vedrom Polju, Sunji, Glinskoj Poljani, Graberju, Župiću, Hrvatskoj Kostajnici, Kukuruzarima, Jabukovcu i Donjoj i Gornjoj Bačugi sve je bilo puno mina – govori Botonjić. Najteže mu je bilo u Dvor na Uni, kada su prešli ušće rječice Žirovac u Unu gdje su hrvatske vojnike iz zasjede dočekali niški specijalci. Tada je poginulo nekoliko mojih prijatelja, posebno pamtim Tomislava iz Hercegovine koji je bio jako dobar dečko, a bilo je i puno ranjenih suboraca iz Siska. Bilo nam je teže u povlačenju vratiti se preko rijeke nazad nego dok smo je u napadu prelazili jer su pucali po nama iz svih oružja. Povlačio sam kroz pijesak nagomilan nakon naplavine ukopavajući se u njega i to me je spasilo. Žao mi je što je ta akcija zaustavljena, tada se Hrvatska vojska spojila s V. korpusom armije BiH kod Bosanskog Novog i trebali smo otići prema Prijedoru i Sanskom Mostu, ali je akcija obustavljena. Žao mi je jer je to moj kraj, volio bih da smo ga oslobodili, ali nije bilo dopušteno da V. korpus armije BiH zauzme to područje – govori Botonjić. Misli da je imao puno sreće jer ne samo što je preživio rat nego nije ni ranjen.
-Bio sam u situacijama kad sam mogao poginuti u minskom polju, ali sam imao sreće. U ratu nisam bezdušno ratovao, nikada ne bih ubio civila. Nalazio sam srpske civile sakrivene, znao sam da su odbacili oružje, ali nikoga nisam ubio – govori Botonjić. Takve sreće nisu bili članovi njegove šire obitelji koji su ubijeni tijekom rata u BiH, ostao je bez tri bratića, te čak 58 sumještana.
-Moji su roditelji bili ponosni što sam hrvatski branitelj. Oduvijek sam bio emotivno vezan za Hrvatsku, ja sam tu srcem, najmanje sam živio u Bosni – govori Botonjić koji se poslije rata primio posla i sa suprugom otvorio trgovinski obrt te radio sve do odlaska u civilnu invalidsku mirovinu. –
-Obolio sam, imao sam rak i u posljednjem trenutku sam spašen. Imam još nekoliko dijagnoza s kojima se nosim nekako. Kad o svemu razmislim, ponovno bih išao u rat, ali s ovom pameti, možda bih nešto promijenio – govori Botonjić.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.