MARTIN BERIŠA: Neki prizori rata trajno su mi se urezali u sjećanje

Rođen u Hrvatskoj, Martin Beriša, Albanac iz Petrinje, bio je student četvrte godine kineziologije kada je kao dragovoljac branitelj branio svoj grad. Poslije Domovinskog rata Beriša je tužio Srbina koji je opljačkao pekarnicu njegove obitelji i dobio odštetu.

Martin Beriša, Albanac po nacionalnosti, dragovoljac Domovinskog rata rođen je 1966. u Sunji. Bio je student četvrte godine kineziologije u Zagrebu kada se 1991. dragovoljno prijavio braniti Hrvatsku. Berišina obitelj živjela je u Petrinji gdje su imali veliku pekarnicu u kojoj je radilo petnaest zaposlenika. Dijete je iz miješanog braka, Berišina majka Hrvatica je iz Goričana u Međimurju, a otac iz Zjuma na Kosovu, otkud je najveći broj pekara Albanaca. Berišin je otac došao u Hrvatsku 1953. u Jagodnjak kod Osijeka gdje je tada živjela obitelj Berišine majke. Vjenčali su se 1959. i preselili u Petrinju. Beriša je odrastao u tomu gradu, no nije imao pojma tko je od njegovih sugrađana Hrvat, a tko Srbin, niti je o tome razmišljao. Sve se promijenilo 1990. kada se Hrvatska osamostalila što najveći broj građana srpske nacionalnosti nije prihvatio.

– Tada smo prvi puta pjevali Vilu Velebita, pjesmu koju nikad prije nisam čuo. Svi smo pili u istim kafićima kao i dotad, ali osjećali smo da se događa nešto neobično. Po gradu su kružili automobili Srba iz drugih hrvatskih gradova, a događale su se i razne situacije koje su pokazivale da se nešto loše sprema. Počeli smo se organizirati, ilegalno smo kupovali oružje i organizirali dobrovoljački odred. Stražarili smo, bilježili kretanje vojske i tenkova te pratili srpsko stanovništvo koje je išlo na instrukcije u vojarnu JNA koja je bila preko puta moje pekarnice. Zbog napete političke situacije čuvali smo Anu Bešlić i njena sina Hrvoja, osnivače HDZ-a, a ja sam vozio saborskog zastupnika Boru Bešlića, imam sliku s njime i dr. Franjom Tuđmanom. Na fakultetu je 1990. (tada se zvao Fakultet za fizičku kulturu) formirana sportska jedinica u kojoj sam bio, a od 1991. trenirali smo s dečkima iz Lučkoga. Ušli smo u rezervni sastav policije i moj prvi zapovjednik bio je Josip Lučić – kaže Beriša. Prisjeća se kako je Petrinja u to vrijeme u noćnim satima postala sablasno ‘mrtav’ grad, poslije 19 sati više nikoga nije bilo na ulici. Srpske provokacije učestale su, kao i njihovi napadi na hrvatske policajce koji bi se našili u selima sa srpskim stanovništvom u okruženju Petrinje.

– Srbi su se odjednom odvojili od ostalih. Vidjeli smo po njima da nešto spremaju i skrivaju. Prvi napad JNA na Petrinju 2. rujna 1991. zatekao me je u središtu grada. Sa mnom je bio moj brat, imao sam pištolj (u kući smo imali oružje i otac nas je naučio pucati), i sklonili smo se u jednu kuću iz koje sam gledao kako tenk gazi automobil Mercedes. Prema središtu grada išla su tri tenka i s njima pješaštvo. Viknuo sam bratu i ostalima da dolaze tenkovi i izašao dovesti kamion na cestu misleći da ćemo ih njime zaustaviti. Jedan dečko iz Siska legao je na zemlju i pucao na tenk koji je samo zakočio, zaljuljao se i okrenuo. Dignuo je cijev, pucao i pogodio prozor kuće u koju smo se sklonili. Drugim pucnjem pogodio je kamion koji se zapalio i potom prešao preko njega. Tenkovi su prolazeći ulicom pored parka gurnuli autobus Slavijatransa koji se tamo zatekao. Moj brat ih je počeo snimati kamerom koju je nosio sa sobom, ali jedan od tenkova okrenuo je cijev i počeo pucati na nas. Pobjegli smo u neku kuću, ali čim sam čuo da ima ranjenih izašao sam na ulicu i otišao u zgradu općine po kojoj su pucali – kaže Beriša. Sjeća se da je tada bilo tridesetak ranjenih građana. Kada su JNA i srpske postrojbe vidjeli da građani Petrinje pružaju otpor, počeli su pucati po kućama. Propucali su Berišinu kuću i pekarnicu, a on je u sveopćem metežu izgubio kontakt s bratom. Nije znao ni što je s njegovim ocem. Okupili su se tek kasno navečer kada je napad prestao.

-Od Božića 1991. do kolovoza 1992. bio sam branitelj dragovoljac, a sudjelovao sam i u Oluji. Motivacija je bila to što želiš braniti svoje. Mlad si i u početku misliš – ne može ti se ništa dogoditi, ali nije tako. Neki prizori rata trajno su mi se urezali u sjećanje. Prvi puta suočio sam se sa smrću suborca u Peckom, gdje sam kao vozač saniteta dovezao liječnicu na prvu liniju. Iz Luščana su nas gađali granatama, palo ih je više od stotinu, bombardirali su nas i avioni te smo ostali zaglavljeni na tom mjestu. Čekali smo da napad prestane. S nama je bio Darko Čorak, radio je na željeznici, bio je stariji i pazio na nas mlađe. U jednom trenutku otišao je uzeti cigarete koje su mu ostale kod protuavionca i direktno su ga pogodili. Granata mu je odnijela pola glave. Samo koju minutu prije razgovarali smo i nisam mogao vjerovati da je mrtav. Druga strahota dogodila se dok su nas napadali tenkovima u Petrinji. Čuli smo kako četnici u jednoj kući na Trgu Stjepana Radića kolju Andriju Rukića, rezervnog policajca. Bio je u posjetu rodbini u tom trenutku. Oni su ga prepoznali, upali u kuću i zaklali. Jezivo je bilo slušati njegov vapaj upomoć a ne možeš ništa učiniti – kaže Beriša koji je bio u 1. samostalnom bataljunu, koji je u proljeće 1992. prerastao u 162. brigadu pod zapovjedništvom Slavka Kolića, a poslije je preimenovan u 12. domobransku pukovniju Petrinja.

Kada je Berišina obitelj izbjegla iz Petrinje u njihovoj pekarnici ostalo je 75 tona brašna i nova peć kupljena 1990., koja je stajala ondašnjih devedeset tisuća njemačkih maraka. Tu i ostale peći otuđio mu je Srbin Dušan Vidović i otvorio pekarnicu za što je dobio dozvolu od okupatorske vlasti. Beriša ga je poslije Domovinskog rata tužio i nakon potezanja po sudovima ipak naplatio štetu, ali samo u iznosu od dvadeset tisuća njemačkih maraka.

-Jedino sam ja tužio Srbe za štetu koju su mi učinili u Domovinskom ratu. Došli su u moju pekarnicu i uzeli sve strojeve i zalihu od 75 tona brašna, te po dvije tone ulja, soli i šećera. Moja je pekarnica bila dobro opskrbljena, bila je ratna pekarnica, imao sam vlastiti bunar i agregat od 50 kW jer je Petrinja bila poznata po nestancima struje. Kako proizvodnja ne smije stati, bio sam samodostatan. Poslije rata našao sam svoju peć, ali nisam je uzeo dok nisam dokazao da je moja. Donio sam dokumente, čak sam uspio dobiti i originalni račun iz 1990. od prodavača. Dušanova je žena Marica bila Hrvatica koja je pobjegla s njim u Novi Sad, ali poslije se vratila u svoju kuću. Tužio sam ih na sudu u Petrinji i dokazao da se radi o mojoj imovini, ali sutkinja Srpkinja nije Dušana htjela osuditi. Išao sam na Županijski sud i donio dokaz iz arhiva da je Dušan Vidović 1992. podnio zahtjev za otvorenje pekarnice za što je opremu uzeo iz pekarnice Beriša. Dušan i Marica izjavili su na sudu da nemaju novca, ne mogu vratiti peć, lagali su svašta. Sutkinja je presudila da vrate peć, obeštete me s 20.000 njemačkih maraka i pokriju sudske troškove. Pet godina otplaćivali su mi dug, ali nisam odustao – kaže Beriša. Poslije Domovinskog rata nastavio je voditi pekarnicu koja je stradala u potresu pa se sada bavi drugim poslom.

– Imam Spomenicu Domovinskog rata, Bljeska, Oluje, odlikovan sam za humanitarni rad. Smatram da se nedovoljno prenosi istina o tome što se događalo, naša djeca jako malo znaju o Domovinskom ratu, pogotovo u lokalnim sredinama, to nije dobro. Trebali bismo organizirati tribine na lokalnom nivou da doznaju što je bilo, gdje i kako. Sakupljam dokumente o Domovinskom ratu da svojim potomcima ostavim trag o povijesti toga vremena, da znaju što je bilo – kaže Beriša.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.