KADRO KULAŠIN predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Splitsko-dalmatinske županije

PRIHVATIO SAM SPLIT NA PRVI POGLED KOJI TRAJE VEĆ 38 GODINA

Brojne funkcije kao predstavnik bošnjačke nacionalne manjine Splita i Dalmatinske županije obnaša Kadro Kulašin. Profesionalni vojnik po zanimanju u Split je došao prije 38 godina na školovanje i nije ga htio napustiti ni u najtežim ratnim danima. Kulašin je branitelj Domovinskog rata, u Splitu je osnovao obitelj i saživio se s gradom pod Marjanom. Kulašinov stav je da se treba integrirati u sredinu u kojoj se živi, ali ne zaboraviti pretke i podrijetlo.

• Angažirani ste u bošnjačkoj zajednici i obnašate nekoliko funkcija. O kojima se radi?

-Unutar bošnjačke zajednice sam angažiran u svim organizacijama od Udruge Bošnjaka branitelja, Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u SD županiji pa do KDB “Preporod”. Već drugi četverogodišnji mandat sam na funkciji predsjednika Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata ogranak grada Splita u SD županije, potom sam predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine SD županije, te potpredsjednik krovne udruge Bošnjaka branitelja i potpredsjednik SABAH-a, a od prošle godine zamjenik predsjednika Koordinacije županijskih vijeća, Vijeća Grada Zagreba i predstavnika za županije bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj.

• Koliko pripadnika bošnjačke nacionalne manjine ima u Splitsko-dalmatinskoj županiji i s kakvim se poteškoćama suočavaju?

-U Splitsko-dalmatinskoj županiji živi malo manje od 1400 Bošnjaka. To je broj izjašnjenih kao Bošnjaci, a nemali broj se i dalje izjašnjava kao Muslimani i svrstan je u kategoriju ostalih. Procjenjujemo da je na području Splitsko-dalmatinske županije stalno nastanjeno oko 2200 Bošnjaka. Taj broj kroz godinu varira pa čak i do 6000 i ponajprije se odnosi na sunanrodnjake koji iz ekonomskih razloga, privremeno borave i rade na području županije. Problemi Bošnjaka su isti ili dosta slični problemima svih ostalih stanovnika županije. Ništa se posebno ne razlikujemo. Što se tiče ispoljavanja nekakve netrepeljivosti ili diskriminacije po bilo kojoj osnovi nemamo nikakvih iskustava, ne osjećamo je. Dobrim dijelom smo i mi tome pridonijeli aktivno sudjelujući u životu sredine na najkonstruktivniji način od sudjelovanja u Domovinskom ratu pa do radu na radnom mjestu, sudjelovanju u kulturnim i sportskim manifestacijama itd..

• Mislite li da uz postojeći zakon o nacionalnim manjinama ima još prostora za reguliranje statusa?

-Postojeći Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina dosta dobro regulira puno toga što je od vitalnog interesa za pripadnike nacionalnih manjina. Mišljenja sam da uvijek treba inzistirati na što kvalitetnijim i što boljim rješenjima te omogućiti ostvarenje svih ljudskih prava pojedincu i kolektivu gdje god da se nalazi. Zakon kao zakon je dobar, međutim provedba je sporna, a najčešće na područjima gdje pripadnici nacionalnih manjina žive u većini ili područjima koja su “daleko od očiju”.

• Izjavili ste za jedan dalmatinski portal da “ima nekih pripadnika nacionalnih manjina koji su to po zanimanju.” Što to znači i koliko ti ljudi pridonose, odnosno štete zajednici?

– Kad sam to spomenuo mislio sam na one pripadnike nacionalnih manjina koji u svakom trenutku ispoljavaju svoju pripadnost isključivo u cilju ostvarivanja materijalnih prava prvenstveno za sebe. Takva pojava puno šteti svima, a najviše pripadnicima pojednine nacionalne manjine jer se svi promatraju od strane većine kao i taj što je po zanimanju manjinac. Mislim da mi pripadnici nacionalne manjine živimo, radimo i definiramo se u sadašnjoj sredini u punom kapacitetu i nema razloga ukoliko to nije tema, isticati i forsirati nacionalnu pripadnost. Naravno uvijek znati tko i što si i svakako zadržavati i njegovati svoju kulturu, jezik i običaje.

• Po zanimanju ste profesionalni vojnik, bili ste u bivšoj JNA, potom u Hrvatskoj vojsci. Zašto niste kao mnogi 1991. napustili Hrvatsku?

-U JNA sam bio do kraja kolovoza 1991. godine. S obzirom da mi je brod na kojem sam radio bio u remontu u Tivtu u Crnoj Gori nije bilo jednostavno pobjeći i pridružiti se prijateljima iz Splita u obrani domovine. Nikada niti jedan trenutak to nisam dvojio. U Splitu sam do tada proveo 12 godina, upoznao dosta ljudi, oženio se i sve ostalo što ide s time. Kakav bih ja bio čovjek da sam svim tim mojim prijateljima okrenuo leđa i otišao izvan Hrvatske. Ta opcija nije postojala. Ne mogu prijatelja ostaviti na cjedilu, takav sam i gotovo.

• Kakav je bio vaš prvi doživljaj Splita?

-U Split sam došao davne 1979. kao 14-godišnjak u srednju školu. Split me je na prvi pogled “kupio” svojom živošću i otvorenošću. U to vrijeme su bile i Mediteranske igre pa me to još više impresioniralo i odluka je već tada pala, to je moj grad.

• Split je neobičan grad po mnogo čemu; mentalitetu, dišpetu, ne voli furešte… Kako ste se snašli i “preživjeli”?

-Grad Split nije ništa neobičniji od dugih gradova i mjesta. Ovdje ljudi vole kad si otvoren i iskren. Temperament je južnjački pa sam u početku mislio da se ljudi samo svađaju, a u stvari samo energičnije razgovaraju. Split je otvoren grad i oduvjek su ljudi dolazili i odlazili i može se primijetiti utjecaj različitih kultura. Znači da su Splićani dozvoljavali afirmaciju fureštoga. O Splitu se pričaju razne netočne priče, stvaraju se predrasude o svemu što ste naveli. Ja sam Split prihvatio na prvi pogled koji traje već 38 godina (a i on mene). Nema potrebe ništa forsirati sve nakon nekog vremena dođe na svoje. Kroz Split je u periodu od 1992.-1996. prošlo više od 250.000 stanovnika BiH većinom Bošnjaka. U tom periodu uza sve nedaće nije zabilježen niti jedan incident niti je netko otišao gladan ili žedan. To je Split. Kad treba pokaže svoje pravo lice, a to je razumijevanje, suživot, dobročinstvo…

• Što biste, da možete, promijenili u Splitu?

– Da sam u poziciji da mogu nešto promijeniti u Splitu, odmah bih promijenio način korištenja gradskih prostora u užem središtu grada, te bih od napuštenih vojnih objekata stvorio uvjete za stambeno rješavanje socijalno najugroženijih. Gradske prostore u užem središtu grada bih potpuno komercijalizirao i od tih sredstava napravio ovo drugo. Sramota ljudskog roda je da pojedini ljudi nemaju elementarne uvjete za život, a pojedinci ne znaju što imaju.

• Jedna od vaših izjava je da pripadnici nacionalnih manjina, ako žele živjeti u Hrvatskoj, moraju se integrirati i prihvatiti “ono što jest”. Od čega treba početi u toj integraciji?

-Intergracija pojedinca je vrlo važna za njega, a i za sredinu u kojoj živi. Kad se kaže integracija misli se na sve ljude bez obzira jesu li pripadnici nacionalne manjine ili ne. Ukoliko se sami otvorimo prema sredini i ona će prema nama. Imam osjećaj da se odrđeni broj pripadnika nacionalnih manjina ustručava otvoriti kao da će im se nešto loše dogoditi i onda ljubomorno čuva to nešto što misli da će izgubiti. Ne, naprotiv. Možemo svojom potpunom integracijom samo pridonijeti razvoju grada i društvene zajednice općenito. U Splitu žive Splićani i ako želimo i mi postati Splićani trebamo se potruditi kako sam već rekao. To je “ono što jest”.

• Izjavili ste i to da pripadnici nacionalnih manjina trebaju imati prednost ako zadovoljvaju kriterije na natječajima za radno mjesto u državnoj upravi. Je li netko uspio izračunati koliki je postotak pripadnika nacionalnih manjina zaposlen u državnoj upravi kako bi se utvrdilo provodi li se zakon?

-Koliko je meni poznato u državnoj upravi je zaposleno oko 0,5% osoba koji su pripdanici nacionalnih manjina. Ovaj problem se javlja kod apliciranja na određene natječaje za zaposlenje gdje bi se trebalo pozvati na članak Ustavnog zakona o pravu na pozitivnu diskriminaciju prilikom zaposljenja. Nažalost, vrlo mali broj pripadnika nacionalnih manjina koristi to pravo iz različitih razloga.

• Koja je vaša poruka mladim pripadnicima nacionalnih manjina?

– Vijeće bošnjačke nacionalne manjine u SD županiji i vijeće bošnjačke nacionalne manjine u Gradu Splitu su 2017. proglasili za godinu mladih. Primijetili smo slab angažman djece i omladine unutar bošnjačke zajenice te smo poduzeli određene mjere i radnje da bi ih potakli i motovirali da se uključe izravnije u naš rad. Mladi trebaju preuzimati od nas malo starijih određene pozicije, modernizirati i nadograditi rad u zajednici. Poruka mladim bi bila sljedeća – živite, učite, stvarajte i razvijajte sredinu u kojoj živite, ali isto tako nemojte zaboraviti tko su vam preci.