JOSIP SALAČ – POŠTAR KOJI JE POSTAO ZAGREBAČKI BISKUP

Biskup Josip Salač zanimljiva je osoba hrvatskog crkvenog i manjinskog života, a njegova biografija neobična je i za jednog biskupa i za pripadnika nacionalne manjine. Do svećeništva je naime došao zaobilaznim putovima i potkraj života postigao visoku službu u Katoličkoj crkvi u Hrvata gdje su mjesta u pravilu rezervirana za pripadnike većinskog naroda.

Obitelj Salač potječe iz mjesta Obřistvi sjeveroistočno od Praga, odakle se sredinom 19. stoljeća u Pakračku Poljanu doselio Josef Salač. Njegov sin Antun rodio se 1879. i iz Poljane se doselio u Donji Daruvar kao postolar. Tu se 1902. oženio Alojzijom Stroleni s kojom je imao troje djece, no svo troje je rano umrlo, a pri porodu trećeg djeteta umrla je i Alojzija. Stoga je Antun Salač sklopio 1904. novi brak s Franciskom Douda. Antun i Franciska imali su troje djece od kojih je srednje bio sin Josip, rođen 22. siječnja 1908. Obitelj je bila obrtnička, a Antun Salač bio je aktivan i u Češkoj besedi u Donjem Daruvaru u kojoj se najviše pažnje posvećivalo čitanju knjiga i novina, hrvatskih i čeških, i tu ljubav prema knjizi i kulturnom radu Antun Salač prenio je i na svoju djecu.

Josip Salač krenuo je 1914. u prvi razred pučke škole u Daruvaru i bio nadaren učenik. U listopadu 1918., u razmaku od devet dana, umrli su najprije Franciska, a zatim i Antun Salač, vjerojatno od španjolske gripe. Troje njihove maloljetne djece ostalo je bez oba roditelja. Josip Salač u to je vrijeme pohađao gimnaziju u Daruvaru, no zadnji razred gimnazije pohađao je u Novoj Gradiški jer je gimnazija u Daruvaru bila ukinuta. Iako je odrastao u katoličkoj vjerničkoj obitelji, od petog razreda gimnazije zapustio je odlaske u crkvu i postao protucrkveno orijentiran. Razlog je možda bila iznenadna smrt oba roditelja, ali i utjecaj učitelja iz Čehoslovačke koji su djelovali među hrvatskim Česima.

Nakon završene gimnazije Josip Salač otišao je 1926. u Zagreb gdje je počeo raditi kao činovnički pripravnik u Direkciji pošte i telegrafa u Zagrebu. U ožujku 1927. upisao je Pravni fakultet, a od rujna 1927. do svibnja 1928. bio je u Beogradu na poštarskom tečaju i položio državni ispit.

Početkom 1929. u Salačevom životu dogodila se neka promjena i on je odlučio postati svećenik. Očito su ga njegova traganja za odgovorima na pitanja koja su ga mučila ipak na kraju vratila u okrilje Katoličke crkve. Za svećenika ga je 26. lipnja 1932. zaredio nadbiskup Antun Bauer, Mladu Misu služio je u Daruvaru 3. srpnja, a od 1. rujna ondje je počeo službu kapelana. Salač je bio sretan što je mogao raditi u sredini koju je dobro poznavao, iako je bio svjestan da ga očekuje težak posao u obnavljanju vjerskog života. Iako su ovdašnji Česi ogromnom većinom bili katolici, pripadnici drugih reformiranih kršćanskih vjera dovodili su svećenike koji su propovijedali na češkom želeći privući što više pripadnika češke nacionalnosti. Salač je po dolasku u Daruvar odlučio nešto napraviti po tom pitanju. Za početak, učlanio se u Češku besedu i to je očito bila značajna gesta te je posredovao da dođe do pregovora između Besede i župnika Mije Ettingera. Pregovori su uspješno završili. Župnik je dao pristanak da se povremeno vrše propovijedi i na češkom jeziku. Prvu takvu propovijed u Crkvi Presvetog Trojstva održao je Salač 29. travnja 1934. i bila je to prava svečanost jer došli su i Česi iz okolnih sela. Uskoro su se u crkvi počele pjevati i češke pjesme i počela je jačati vjerska svijest ovdašnjih Čeha.

Salač se 1935. vratio u Zagreb gdje je počeo raditi kao vjeroučitelj, najprije jednu godinu u Prvoj ženskoj gimnaziji na Katarininom trgu, a od 1936. do 1943. godine predavao je na Trećoj ženskoj gimnaziji u Klaićevoj ulici.

I nakon odlaska iz Daruvara održavao je kontakte s rodnim krajem i sredinama u kojima su živjeli Česi pa je 1937. posvetio Češki narodni dom u Ludini i tu održao propovijed na češkom. Salač se zalagao da kod svojih sunarodnjaka u daruvarskom kraju što više ojača vjeru i zato je poticao povremene posjete propovjednika iz Češke. Bio je jedan od rijetkih pripadnika češke inteligencije koja se rodila na hrvatskom prostoru, koja se ovdje školovala i drukčije gledala na političke i vjerske prilike za razliku od inteligencije koja je dolazila iz Češke.

Pod dojmom okupacije Čehoslovačke, kod hrvatskih Čeha ojačala je želja da se aktivnije uključe u društveni i politički život Hrvatske koja je 1939. osnutkom Banovine Hrvatske obnovila svoju državnost u sklopu Jugoslavije. Prigodom žetvenih svečanosti u Hercegovcu 25. kolovoza 1940. donesena je zajednička deklaracija između čeških društava i predstavnika HSS-a. Salač je tog dana u Hercegovcu služio Misu te u propovijedi rekao: „Ne smijemo se sramiti svog materinjeg jezika, svog naroda, jer narodnost potiče od Boga, ona je najveći dar koji nam je darovan. Oni, koji taj dar odbacuju od sebe, zaslužuju prezir.“ Još prije ovog skupa u Hercegovcu Salač je napisao prilog za Naše noviny koji je izašao nakon skupa i u kojoj je iznio svoje gledanje na identitet češke manjine. Taj prilog je Salač napisao u rubrici pisma čitatelja reagirajući na pismo jedne čitateljice koja je napisala da su mnogi Česi u Americi u isto vrijeme dobri Amerikanci i dobri Česi. Salač je podržavao takvo razmišljanje, smatrajući da je normalno da tamošnji Čeh „… voli svoju američku domovinu, da ne stoji po strani političkog i gospodarskog života svoje nove domovine, nego sudjeluje u njemu u punoj mjeri. Svakako, kod toga on ostaje i Čehom“. U nastavku se Salač osvrnuo na hrvatske prilike i napisao: „Isto tako mislim: Zašto to nije tako i kod nas u Hrvatskoj? Zašto i mi ne bi bili „hrvatski Česi“? Doduše mi, druga i treća generacija, smo ovdje u Hrvatskoj rođeni, većina nas smo ovdašnji građani. Zašto onda biti po strani? Zašto se osjećati gostima tamo, gdje JESMO i gdje trebamo biti kod kuće? … Jesmo i ostat ćemo Česi. Nikad i nigdje to nisam zatajio. Ali sa „starom domovinom naših očeva i djedova“ spaja nas jedino još materinski jezik. Naša domovina, ne „nova“, nego jednostavno jedina domovina je Hrvatska. Ovdje smo ugledali Božje svjetlo. Radost ranog djetinjstva i čežnje naše mladosti povezane su s hrvatskom zemljom i ozračjem. Zato želimo toplu i iskrenu suradnju s Hrvatima… Zašto sam to sve napisao? Što želim? Suradnju s Hrvatima. Iskrenu. Trajnu.“ Bio je to Salačev osobni stav, stav jednog mladog hrvatskog Čeha intelektualca koji je bez ikakvih kalkulacija napisao da mu je Hrvatska jedina domovina.

Salač je od 1935. radio kao vjeroučitelj u Zagrebu u kojem je, uz manje prekide, ostao idućih 40 godina života. Paralelno s katehetskim radom pripremao za polaganje doktorata teologije kojeg je stekao 1942. na Bogoslovnom fakultetu s disertacijom o demografskim problemima u Moslavini. Disertacija je Salaču otvorila put prema teološkoj karijeri, a ujedno je značila i početak Salačevog bavljenja pitanjima morala. Tako 1943. postaje asistent na Katedri moralnog bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Ubrzo nakon toga odlukom nadbiskupa Alojzija Stepinca postaje vicerektor u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu, a 1948. i duhovnik. Glavne Salačeve osobine bile su bile blagost, strpljivost i otvorenost prema bogoslovima, čime je lako mogao steći njihovo povjerenje. Kao duhovnik, Salač je brinuo o duhovnom životu bogoslova, rješavao je njihove moralne probleme, bio im ispovjednik i osoba od velikog povjerenja u svim teškoćama.

U sklopu komunističke represije prema Katoličkoj crkvi na udar je došlo i Sjemenište. Duhovnik Salač i vicerektor Franjo Talan pritvoreni su 31. listopada 1950., a optužnica je podignuta tek 14. svibnja 1951. Optuženi su da su vršili propagandu koja sadrži poziv na nasilno obaranje postojećeg državnog uređenja. Budući da je Salač po narodnosti bio Čeh, komunisti mu nisu mogli imputirati hrvatski nacionalizam. Ipak, 1951. osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od šest godina i na gubitak građanskih prava za vrijeme od tri godine, no nakon žalbe kazna je smanjena na četiri godine i tri mjeseca. Kaznu je, kao i većina svećenika, služio u Staroj Gradiški gdje se hrabro držao. Nakon tri godine Salač je amnestiran i 29. studenog 1953. prijevremeno pušten na slobodu.

Nije se međutim vratio u sjemenište, već je u ožujku 1954. imenovan župnikom u Suhopolju i ujedno upraviteljem filijalne župe u Cabuni. Bilo je to jedno mirnije razdoblje u Salačevom životu, ali on nije dugo potrajalo. Papa Pio XII. je naime u rujnu 1954. imenovao Franju Šepera nadbiskupom-koadjutorom te je on umjesto zatočenog kardinala Stepinca preuzeo upravljanje Nadbiskupijom, a već mjesec dana kasnije odlučio je Salača vratiti u Sjemenište te ga 21. listopada imenovao duhovnikom. To je ostao narednih 15 godina, odgojivši tako generacije svećenika.

Salač je nastavio predavati na Bogoslovnom fakultetu duhovno bogoslovlje i neko vrijeme i misiologiju. Posebno je držao do liturgije i liturgijskih propisa pa ne čudi da je upravo on 1969. imenovan predsjednikom Dijecezanskog liturgijskog odbora Zagrebačke nadbiskupije. Na tu ga je dužnost imenovao biskup Franjo Kuharić, koji je preuzeo upravu Nadbiskupije kao apostolski upravitelj nakon što je kardinal Šeper otišao u Rim za pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Salaču je povjerena briga za pripremu liturgijskih tekstova te nadzor provedbe liturgijskih propisa, posebno onih donesenih nakon Drugog vatikanskog koncila. Liturgijske tekstove tiskao je i na češkom te ih dao distribuirati među češke obitelji. Iste godine Salač je imenovan kanonikom. Treća i najveća promjena u Salačevu životu koja se dogodila te 1969. bila je smjena njega i cijele uprave Sjemeništa, no biskup Kuharić istodobno je Salača imenovao duhovnikom klera Zagrebačke nadbiskupije.

Konačno, 1970., nastupila je nova promjena u životu Josipa Salača, kada ga je 17. lipnja papa Pavao VI. imenovao pomoćnim zagrebačkim biskupom. Istovremeno je za pomoćnog biskupa imenovan isusovac Mijo Škvorc, a Franjo Kuharić je postao nadbiskup, tako da se radio o događaju koji je imao velik odjek ne samo u crkvenoj javnosti. Salačevim zaređenjem za biskupa hrvatski je episkopat dobio biskupa koji nije bio hrvatske nacionalnosti. U njegovoj službenoj biografiji jasno je pisalo da je Salač „pripadnik češke narodnosti“.

Salač je za biskupa zaređen 19. srpnja, zajedno s Mijom Škvorcom, kada je u zagrebačkoj katedrali Kuharić svečano ustoličen za nadbiskupa, a na svečanom ručku nakon zaređenja Salač je održao govor u kojem je rekao: „Do svećeništva došao sam prilično krivudavim putem. Kao mladi svećenik gledao sam sebe kao župnika-dušobrižnika na nekoj župi. Gospodinu se pak svidjelo da mi odredi drugi put pa sam obavljao službe u Crkvi na koje nisam ni pomišljao. Tako je i sada breme biskupske službe palo ma me sasvim neočekivano i nenadano. Shvaćam doista svoju biskupsku službu ne kao čast nego kao djelo smatrajući da ću tako najviše doprinijeti zajedno s vama rastu kraljevstva Božjega u našem hrvatskom narodu.“

Već tjedan dana nakon što je zaređen, biskup Salač posjetio je svoju rodnu župu Daruvar. U čast prvog Daruvarčanina koji je postigao biskupsku čast, učenici su u crkvi recitirali na hrvatskom i češkom jeziku i predali mu poklon u ime daruvarskih župljana. Zatim je biskup Salač služio svoju prvu svečanu biskupsku Misu, a na završetku propovijedi obratio se na češkom jeziku prisutnim vjernicima češke narodnosti i pozvao ih je da žive svoju vjeru i da ostanu vjerni katoličkoj Crkvi. Narednih godina Salač je nekoliko puta posjetio rodni daruvarski kraj.

Nadbiskup Kuharić vrlo je brzo biskupu Salaču povjerio odgovorne dužnosti u nadbiskupiji. Već 8. kolovoza 1970. imenovao ga je generalnim vikarom Nadbiskupije, a 1972. imenovan je namjesnim rektorom Sjemeništa te je na toj dužnost ostao do jeseni 1975.

Salač je povremeno odlazio i u inozemstvo među tamošnje Hrvate i nakon jednog putovanja u Nürnberg, u pratnji duhovnika Sjemeništa Josipa Klarića, svratio je i u Prag. Ondje je na Hradčanima posjetio apostolskog upravitelja Praške nadbiskupije Františeka Tomášeka (kasnije nadbiskupa i kardinala) i to je bio prvi Salačev posjet Češkoj, a još u rujnu 1970. bio je u Slovačkoj povodom stote godišnjice osnutka Društva svetog Vojtjeha u Trnavi. Tada je s hrvatskim izaslanstvom posjetio i Hrvate u selima Chorvátský Grób i Šenkvice.

Josipu Salaču nije bio suđeno da dugo bude biskupom. Premda je bio jake tjelesne konstitucije, cijelog života bio je slabog zdravlja. Dana 19. prosinca 1975. Salaču je pozlilo tijekom ručka i unatoč liječničkoj intervenciji nije mu bilo pomoći. Josip Salač je umro, u 68. godini života, 44. svećeništva i šestoj biskupstva. Pokopan je 22. prosinca u arkadama na Mirogoju, no 1978. tijelo mu je, na inzistiranje Salačeve sestre Emilije koja se pozivala na njegovu usmeno izrečenu želju, pokopano u Daruvaru na gradskom groblju.

https://soundcloud.com/nacionalnemanjinehr/josip-salac

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.