JOSIP KRIŽAJ – UMJETNIK ISPRED SVOJEGA VREMENA
Jedan od najboljih pjevača u povijesti hrvatske opere bio je Josip Križaj, Slovenac rođen 1887. u Vevču pokraj Ljubljane, koji je prvi puta nastupio u Zagrebu 1913. u ulozi Mefistofelea u Faustu. Dobio je dobre kritike, pohvaljen je njegov glas u Narodnim novinama i u Obzoru. Bio je dovoljan samo jedan Križajev nastup i nekoliko pozitivnih kritika u ondašnjim novinama kako bi publika prihvatila novoga pjevača koju on nikada nije iznevjerio. Stalno mjesto u zagrebačkoj Operi Križaj je dobio nakon što je otpjevao ulogu Hermanna u Tannhäuseru. Tako je nesuđeni inženjer, Križajev otac Antun želio je da njegov sin stekne tehničku naobrazbu, postao omiljeni pjevač zagrebačke publike. Križaj se školovao u Ljubljani u Glasbenoj matici kod tada poznatog dirigenta Mateja Hubada, ali karijeru je započeo kao glumac u kazališnoj skupini Ignjata Borštnika, ondašnjega najpoznatijega slovenskoga dramskoga umjetnika.
U prosincu 1907. u Ljubljani na proslavi 25. obljetnice Borštnikova umjetničkog rada Križaj je igrao ulogu Hahna u drami Rose Bernd njemačkog pisca Gerharta Hauptmanna te je tad postao član Slovenskog deželnog gledališča. Osim duboka glasa, basa, i njegova je osobnost dolazila do izražaja na sceni pa nije prošao niti mjesec dana od njegova glumačkog nastupa, a već je na predstavi Gounodove opere Romeo i Julija zamijenio oboljeloga Rudolfa Bukšeka te postao član Opere gdje je ostao do 1913. Te je godine došao u HNK u Zagreb gdje je, s kratkim prekidima, nastupao do 1957. kad je otišao u mirovinu. Njegovo djelovanje u Zagrebu od 1913. do umirovljenja prekunuto je tijekom četiri sezone koje je proveo u kazalištima u Osijeku, Beogradu i Ljubljani. U Osijeku je pjevao 1919./1920., u Beogradu 1927./1928., a od 1928. do 1930. bio je u Ljubljani. Križaja su često pozivali u inozemstvo i nudili mu stalna mjesta u operama, ali nije želio otići iz Zagreba iz kojega je odlazio samo na gostovanja. HNK je bio pozornica na kojoj je ostvario najznačajnije uloge i doživljavao ju je pozornicom svojega života. Tajna Križajeva uspjeha, uz raskošan talent, bila je u neumornom učenju i radu. Da nije bilo entuzijazma i rada teško da bi Križaj već u prvim godinama karijere pjevao najsloženije uloge. Nakon svake nove uloge novine su bile pune hvalospjeva, primjerice, kad je 1913. pjevao Don Basilija u Seviljskom brijaču, Narodne novine i Jutarnji list pohvalile su Križajev nastup.
Iste je godine Agramer Tagblatt u kritici Križajeve Ramfisa u Aidi objavio kako je „izvanredno upotrebljiv pjevač“, a godinu kasnije nakon što je izveo Hundinga u Walküri, Jutarnji list je objavio da je „bio glasom, mimikom i maskom izvrstan te bi bio na ponos i većoj pozornici, nego što je naša“, a Narodne novine istaknule su kako je „sjajio ljepotom svoga mekanoga i čistoga basa“.
Nizu pohvala dodane su i one u lipnju 1914. kad je Križaj izveo ulogu Sveslava u Porinu na svečanoj predstavi opere povodom 60. godišnjice smrti Vatroslava Lisinskog. To je bila prva uloga nekog hrvatskog autora, (Vatroslav Lisinski napisao je Porin) koju je Križaj pjevao u Hrvatskoj, no ne i prva u njegovoj karijeri. U Slovenskom deželnom gledališču u Ljubljani 1908. prezentirao je Gašpara Alapića u Nikoli Šubiću Zrinjskom operi Ivana pl. Zajca da bi, nakon što je dvaput izveo tu manju ulogu, pjevao sultana Sulejmana. Istu ulogu pjevao je i u rujnu 1915. u Zagrebu, te na praizvedbi opere Novele od Stanca Božidara Širole izveo je glavnu ulogu Stanca. Tako je Križaj počeo nizati uloge iz opera hrvatskih autora. Njegova je karijera bila vrlo plodonosna jer je nizao velike uloge za koje je redovito dobivao pohvale. Nakon uloge demona u Offenbachovim Hoffmannovim pričama koju je pjevao u rujnu 1915. u Hrvatskoj je objavljena kritika Križajeve izvedbe; „sve odlike ovoga liepoga glasa u svim nijansama, u jačini i pianu, u liepim prelazima“, a u Jutarnjem listu prognozirana mu je velika karijera. Križaju je bilo samo dvadeset i devet godina kad je 1916. pjevao baruna Ochsa u prvoj hrvatskoj izvedbi glazbene komedije Kavalir s ružom Richarda Straussa kojom je u Zagrebu dirigirao osobno Strauss. Najviše ga se dojmila upravo Križajeva izvedba te je izjavio kako može nastupati na najvećim svjetskim opernim scenama. Nakon predstave Strauss je otišao u gardarobu po Križaja kako bi ga predstavio publici. Strauss je cijenio Križajevu glumu, glas, intonaciju, muzikalnost i temeljitu pripremu uloge. Posebno ga se dojmilo to što je Križaj kao mlad umjetnik odigrao vrhunski ulogu primjerenu starijim i iskusnijim pjevačima baš onako kako je Strauss zamislio baruna Ochsa. Strauss je rekao Križaju da mu se javi kad god želi, a mladi umjetnik dobio je i nekoliko poziva menadžera iz Njemačke, ali nije ih prihvatio. Križaj je još jednom ulogom oduševio umjetničke stručnjake – bila je to izvedba Kecala u Prodanoj nevjesti Bedricha Smetane. Jedan od njih bio je Konstantin Sergejevič Stanislavski, slavni ruski glumac i redatelj, utemeljitelj Moskovskog umjetničkog kazališta, koji ga je gledao u Zagrebu 1922. Za tu je ulogu, koju je izvodio i u Bratislavi, Križaja pohvalio i Oskar Nedbal, poznati češki skladatelj i dirigent. Možda je zbog tih pohvala Križaj iz svojeg bogatog opusa izabrao baš te dvije uloge kojima je obilježio važne obljetnice svojega umjetničkog rada. Baruna Ochsa izveo je 1932. kad je obilježavao 25 godina umjetničkoga rada, a Kecala, kojega je pjevao oko 250 puta, interpretirao je 1953. na proslavi 45. godišnjice karijere. Križaj je otpjevao više od 130 glavnih uloga, samo je u Zagrebu nastupio tri tisuće puta,
a poznat je po tome što se posebno zauzimao za izvođenje djela hrvatskih autora, a sam ih je vrhunski prezentirao. Briljantno je interpretirao ulogu gazde Marka u operi Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca koju je pjevao 1935., a do kraja karijere izveo ju je stotinu i pedeset puta. Osim što je bio operni pjevač, Križaj je režirao deset opera, a kad se nije bavio glazbom slikao je, sakupljao marke, lovio i planinario. Umjetničkim djelovanjem obilježio je povijest hrvatske glazbe i bio je izuzetno poštovan u društvu. Križaj je umro u Zagrebu 30. srpnja 1968. godine.
Prije dvije godine Slovenski dom i Vijeće slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba promovirali su knjigu Josip Križaj umjetnik ispred svojega vremena, autorice Marije Barbieri. Radi se o knjizi koja se bavi likom i djelom Josipa Križaja, jednog od najznačajnijih predstavnika hrvatske opere u cijeloj njezinoj gotovo stoljeće i pol dugoj povijesti, a koja je promovirana na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu na kojoj je stekao slavu.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.