JASMINA ZELENKOVIĆ: PONOSNA SAM ŠTO SAM SUDJELOVALA U OBRANI HRVATSKE

Jasmina Zelenković, rođena Bajčinovci, dipl. ing. prometa, bila je majka dvoje male djece i prognanica iz Baranje kada je odlučila dati svoj doprinos slobodi Hrvatske. Od veljače 1992. do 1998. godine bila je pripadnica 300. središnje logističke baze MORH-a.

Hrvatska braniteljica Jasmina Zelenković, rođena Bajčinovci, dipl. ing. prom., domoljublje prema Hrvatskoj pokazala je u Domovinskom ratu kada je odlučila pomoći novoosnovanoj hrvatskoj državi protiv agresije JNA i srpske paravojske i prijavila se u Hrvatsku vojsku. Rođena je 1962. godine u Kosovskoj Mitrovici, od oca Albanaca i majke Hrvatice iz Foče u BiH. Otac joj je bio politički zatvorenik i proganjan za vrijeme Jugoslavije, te je donio odluku da se zbog sigurnosti obitelji moraju odseliti s Kosova. Nakon Hrvatskog proljeća, 1972. godine doselili su se u Baranju u Hrvatsku.

Jasmina i njen suprug Petar, oboje diplomirani inženjeri prometa, odlaze 1980. godine u Zagreb i osnivaju obitelj te žive miran život. Petar je kao zaposlenik ondašnjeg poduzeća Gortan neko vrijeme radio i u Libiji te su novac koji je tamo zaradio odlučili uložiti u osnivanje vlastite tvrtke. Početkom 1991. godine vratili su se u Čeminac i počeli graditi obiteljsku kuću i poslovni prostor u kojem su namjeravali otvoriti prodavaonicu automobila i – ostali bez svega.

-U proljeće 1991. godine počinje pucnjava na istoku Hrvatske. Organizirane su seoske straže jer smo vidjeli da se nešto događa, odnosno nismo mogli vjerovati da je rat tu. Kada su tenkovi prešli betinski most bilo nam je jasno da je počeo rat. Osnovani su krizni stožeri, muškarci su organizirali straže, a nas nekoliko žena stavilo se na raspolaganje kriznom stožeru oko zbrinjavanja ranjenika. U tu svrhu imali smo i kratku obuku iz prve pomoći. Kao djetetu političkog zatvorenika bilo mi je jasno da je to bio početak kraja Jugoslavije i da je vrijeme da se odabere strana, što smo suprug i ja učinili. Stali smo na branik domovine Hrvatske. Postajalo je sve napetije, a iako se po noći pucalo i dalje su ljudi po danu išli na posao. Zbog toga je u srpnju odlučeno da djeca moraju otići iz Baranje, kao i svi oni koji imaju kamo otići jer se nije znalo što će se dogoditi. Tada nikome još nije bilo jasno da je stvarno počeo rat koji će potrajati, ali svi smo bili svjesni da nam je sigurnost ugrožena. Suprug i ja uložili smo sve u gradnju kuće i poslovnog prostora i bila sam nesretna što će nam to propasti. Morala sam otići s djecom, a suprug je ostao braniti Baranju. S dvoje male djece izišla sam iz Čeminca sredinom kolovoza 1991. godine, neposredno prije pada Baranje, noseći samo dvije vrećice najnužnijih stvari. Računala sam da idem na nekoliko dana i nadala se da će političari riješiti probleme – kaže Jasmina.

Imala je krsnu kumu u Zagrebu koja ju je pozvala u svoju kuću i dočekala na Glavnom kolodvoru, ali Jasmina je zbog svoje i njene sigurnosti, jer nije znala što će se događati, nakon nekoliko dana odlučila otići u smještaj za prognanike. Tako se našla u Građevinskom školskom centru u Novom Zagrebu gdje su smjestili prognanike s Banovine i drugih napadnutih dijelova Hrvatske.

– Otišla sam s djecom u prihvatni centar gdje su nas smjestili i dobili smo prognaničke kartone. Kad sam uspjela telefonirati suprugu koji je bio na bojištu rekla sam da sam s djecom u prihvatnom centru u Zagrebu. Cijela naša šira obitelj raselila se, muškarci su ostali braniti Osijek, a žene su s djecom otišle na različite strane. Suprugova sestra s djecom otišla je u Hrvatsko zagorje, bratova žena s djetetom otišla je u Pulu, a ponovno smo se povezali putem prognaničkih centara. Poslije su u prihvatni centar došle i moje šogorice. Naša školska djeca odmah su krenula u školu a predškolska u vrtić. Moja mlađa kći tada je imala tri godine. Kada je Baranja pala, moj suprug, brat i šogori kao dragovoljci hrvatski branitelji raspoređeni su u MUP, 135. brigadu, 3. brigadu, 106. brigadu, 107. brigadu, Vojnu policiju i u ostale brigade koje su formirane na tom području – kaže Jasmina.

Iako je bila majka dvoje male djece i prognanica, nije mogla mirno promatrati sa strane što se događa. S obzirom da se još u rano proljeće 1991. godine prijavila u krizni stožer i stavila na raspolaganje obrani Hrvatske, sljedeći korak bio joj je da svoj doprinos obrani nastavi i u Zagrebu. Otišla je vojarnu na Borongaju i tražila da je rasporede na posao kojim će pomoći obrani Hrvatske.

– Rasporedili su me u veljači 1992. godine u tehničku službu 300. središnje logističke baze MORH-a koja se bavila naoružanjem, opremom i obukom i do 1998. godine bila sam pripadnica te službe. U vojsci sam obavljala ono što danas rade logističari disponenti. Svo naoružanje koje je u ono vrijeme dolazilo u Hrvatsku išlo je preko 300. središnje logističke baze: raspoređivalo se po skladištima i dalje distribuiralo u vojne postrojbe. To je bio vrlo odgovoran posao i sad prvi puta govorim o tome – doprinijela sam obrani Hrvatske na najbolji način na koji sam mogla. Moj posao nije bio samo u vojarni na Borongaju u Zagrebu, išla sam na teren popisivati oružje u sve oslobođene dijelove Hrvatske, a najdulje sam ostala u Kninu. Poslije oslobođenja Knina po zapovijedi sam otišla popisivati oružje koje je ostalo u skladištu Golubiću, jednom od najvećih skladišta JNA u bivšoj državi. Provela sam 57 dana u Kninu – kaže Jasmina. U to vrijeme zapovjednik 300. središnje logističke baze bio je brigadir Dražen Jakopec, a u sklopu tehničke službe bila je Satnija za ubojita sredstva i razminiranje čija je pripadnica bila i Jasmina.

-Silom prilika završila sam tamo, o oružju prije ništa nisam znala, ali u ratu sam mnogo toga naučila što kroz obuku, što na licu mjesta. Bila sam jedina žena u Kninu koja je popisivala oružje. Kroz posao naučite da će se nešto dogoditi. Čim sam vidjela da šalju velike količine oružja nekoj brigadi znala sam da se sprema nešto i u kom pravcu će se djelovati. Slušala sam i izvršavala zapovijedi, bila sam vojnik i nisam pitala. Tako je bilo i kada sam išla u Knin. Oko 19 sati navečer, nedugo nakon oslobođenja Knina, po zapovjedi ondašnjeg zapovjednika 300. SLOB MORH-a, došao je vozač vojnik po mene i rekao da moram odmah u vojarnu. Pretpostavljala sam da odlazim u Knin. Otišla sam, a brigu o djeci preuzeo je suprug koji je tada već radio u Zagrebu – kaže Jasmina.

Posao koji je obavljala bio je opasan, ali o tome nikad tako nije razmišljala. Nije ni imala vremena razmišljati o nečemu drugome osim o odrađivanju zadataka. U predasima je razmišljala o tome kako želi da rat čim prije završi.

– Najteže mi je bilo u Golubiću pored Knina gdje je skladište oružja bilo pripremljeno za miniranje. Tamo je do oslobođenja bio i vojni kamp zloglasnog kapetana Dragana. Kada su naši vojnici počeli razminiravati skladište, zapovjednik mi je pokazao u kojoj ću prostoriji raditi te pozvao dva vojnika da stanu kod prozora kao straža. Pitala sam zbog čega su tamo? Odgovorio je da mene čuvaju. Tek tada shvatila sam koliko je opasan posao koji radim. Bio je i naporan, radnog vremena nije bilo, a smješteni smo bili na istome mjestu gdje smo radili. Krevet sam imala u uredu i stalno sam, gotovo 24 sata, radila – kaže Jasmina.

Njen suprug je 1993. godine razvojačen i vratio se na svoj bivši posao u Gortan, no poduzeće praktički više nije postojalo. Poslije akcije Bljesak, dobio je posao u Hrvatskoj upravi za ceste, danas Hrvatske autoceste. Obitelj Zelenković živjela je u prognaničkom centru do 1998. godine.

– Odluku da se ne vraćamo u Baranju donijeli smo još tijekom rata jer se nismo imali gdje vratiti. Sve što smo imali tamo uništeno je. Nismo imali novca za novo ulaganje, a nakon mirne reintegracije tamo nije bilo ni posla. Nismo htjeli uzeti stan koji je bio nečiji. Ostali smo u prognaničkom smještaju do 1998. godine kada smo uzeli stambeni kredit i kupili stan u Zagrebu. Tad su banke tek počele davati stambene kredite, kamata na naš kredit bila je 13,5%, a da ga dobijemo trebali smo vezu u banci, pet jamaca i dva sudužnika – prisjeća se Jasmina.

Ponosna je što su ona i suprug sve što imaju stekli radom, te što je kao vjernica uvijek postupala kršćanski. Kao hrvatska braniteljica ponosna je na to što su cijela Hrvatska i svijet vidjeli da borba običnih ljudi za slobodu nije bila uzaludna. Nakon razvojačenja 1998. godine Jasmina se zaposlila u Hrvatskoj upravi za ceste, sadašnje Hrvatske ceste, gdje i danas predano radi za dobrobit Hrvatske kao što je to činila dok je bila hrvatska braniteljica.

-Najsretnija sam bila kada mi je moj unuk 5. kolovoza čestitao Dan pobjede. To znači da su moja djeca na svoju djecu prenijela domoljublje kojemu sam ih učila. Voljela bih da Hrvatsku svi doživljavaju svojom domovinom – jer tko god ovdje živi to je njegova domovina. Da moram ponovno učiniti ono što sam i tijekom Domovinskog rata, sve bih ponovila jer ne znam drukčije. Hrvatska država nije dovoljno djelovala na polju usađivanja domoljublja i čuvanja države, počevši od školstva, da se o hrvatskoj povijesti otvoreno priča, o Domovinskom ratu, o ratu u Vukovaru, akcijama Maslenica, Bljesak, Oluja, bombardiranju Dubrovnika, razaranje Banovine, Osijeka, Gospića… Nitko ostalim nacionalnim manjinama neće ukinuti njihovo pravo time što se kaže što je bilo u Domovinskom ratu – istina se mora znati i zbog njih samih. Činjenice o borbi za samostalnost države, za stvaranje države, za integritet države i za očuvanje svega onoga što čini državu izuzetno su važne da bi se mlad čovjek formirao u pravu osobu. Imate danas direktore koji su se kad je trebalo ići u ročnu vojsku pozivali na savjest, a jako su rado direktori državnih tvrtki. Mislim da nitko tko nije završio vojnu obuku ne bi trebao raditi u državnoj tvrtki – ne možeš braniti hrvatsko ako nisi služio Hrvatskoj. To, naravno, jednako važi i za žene i muškarce. Ponosna sam što sam sudjelovala u obrani Hrvatske. Hrvatski branitelji osim što trebaju imati osiguranu budućnost kroz mirovine, trebaju još više poštovanje koje zaslužuju u društvu, a koje uglavnom izostaje. Ministarstvo branitelja pokušava kroz različite programe riješiti puno dobrih stvari koje su za pohvalu, uglavnom zaslugom ministra Tome Medveda koji hrvatski branitelj pa razumije problem. Ostali državni aparat trebao bi poraditi na dizanju svijesti o žrtvi koja je podnesena u Domovinskom ratu da bi danas svima bilo bolje, i da su oni tu jer se netko u ratu žrtvovao za njih. Iz tog razloga branitelje treba poštovati i uvažavati.

Želim da mladi čuvaju hrvatsku zastavu koja je oblivena krvlju hrvatskog naroda i ostalih koji su se borili za našu slobodu. Čuvajte svoju državu jer to je vaš dom. Svoj dom treba čuvati a tuđi poštovati, što ne znači da moramo biti neprijatelji s drugima. Moramo čuvati sebe, svoj integritet i svoju povijest, odgajati djecu da vole svoju domovinu i svoj narod – poručuje Jasmina.

Za ratne zasluge u Domovinskom ratu Jasmina Zelenković, rođena Bajčinovci odlikovana je Spomenicom Domovinskog rata, medaljom Bljesak, medaljom Oluja i Spomenicom domovinske zahvalnosti. Predsjednik Albanije Bujar Nishani odlikovao ju je medaljom Zlatni orao – ponos nacije kao Albanku koja je sudjelovala u Domovinskom ratu u Hrvatskoj.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.