HRVATSKO-ČEŠKO DRUŠTVO OBILJEŽILO 500. GODIŠNJICU MOHAČKE BITKE
Hrvatsko-češko društvo obilježilo je 29. rujna u Češkom domu u Zagrebu u suradnji s Vijećem češke nacionalne manjine Grada Zagreba 500. godišnjicu bitke na Mohačkom polju predavanjem koje je održao Miroslav Křepela, potpredsjednik Hrvatsko-češkog društva i član Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba. Riječ je o događaju koji je osmanskoj vojsci otvorio put napredovanja prema Beču i srcu srednje Europe, a koji ujedno predstavlja prekretnicu u mađarskoj, češkoj i hrvatskoj povijesti jer je nakon bitke poginuo Ludovik II. Jagelović, kralj Ugarske, Hrvatske i Češke pa su te tri zemlje odvojeno za svojeg novog kralja izabrale austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog. Time je postupno stvorena Habsburška monarhija u kojoj su Hrvati i Česi, zajedno s drugim narodima i zemljama srednje Europe živjeli gotovo četiri stoljeća i formirali se kao moderne srednjoeuropske nacije.
Bitka se odvila na polju kraj Mohača u južnoj Mađarskoj uz istočnu obalu Dunava 29. kolovoza 1526. Osmanska vojska pod vodstvom sultana Sulejmana I. Veličanstvenog brojila je od 75.000 do 100.000 vojnika i od 160 do 300 topova, dok je kršćanska vojska bila znatno slabija, s oko 25.000 vojnika i od 50 do 80 topova. U osmanskoj vojsci bile su elitne postrojbe iz Anatolije, kao i vojnici pokorenih naroda (Grka, Bugara, Albanaca i Srba, kao i iz Bosne), dok su u kršćanskoj vojsci bile postrojbe iz Ugarske, Hrvatske, Češke, Njemačke, Poljske i Papinske Države. Bitka je trajala oko tri sata i na kršćanskoj strani je poginulo oko 15.000 vojnika, među kojima i oko tisuću ugarskih, hrvatskih i drugih velikaša. Prema Křepelinim riječima, uzrok poraza bilo je neiskustvo kralja Ludovika i drugih kršćanskih zapovjednika, loša taktika i slaba koordinacija, precijenjenost vlastitih snaga i srljanje u bitku prije dolaska dodatnih postrojbi, među kojima su bile hrvatska vojska od 5000 vojnika koje je vodio knez Krsto Frankopan i češka vojska s oko 16.000 vojnika koje je vodio velikaš Jindřich Šlik.
Nakon što je kralj Ludovik poginuo utopivši se nakon bitke u nabujalom potoku Cselej, kao regentica je privremeno vladala njegova supruga Marija, sestra tadašnjeg rimsko-njemačkog cara Karla V. i austrijskog nadvojvode Ferdinanda Habsburškog kojeg je Češki sabor 23. listopada 1526. izabrao za češkog kralja, 16. prosinca dio ugarskog plemstva za ugarskog kralja, a 1. siječnja 1527. Hrvatski sabor u Cetingradu za hrvatskog kralja. Zanimljivo da ga se u povelji o izboru titulira kao češkog kralja jer to je bila njegova najviša titula, budući da je izbor za ugarskog kralja bio sporan. Većina ugarskog plemstva je naime za kralja izabrala ugarskog velikaša Ivana Zapolju pa se do 1540. vodio građanski rat iz kojeg je Ferdinand izašao kao pobjednik.
Predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac uvodno je podsjetio na povijest zajedničkih kraljeva Hrvatske i Češke, među kojima je prvi bio Žigmund Luksemburški u 15. stoljeću, zatim njegov zet Albert Habsburški i unuk Ladislav V. te od 1490. Vladislav II. Jagelović koji je kao češki kralj od 1471. izabran za ugarskog i hrvatskog kralja 1490. nakon smrti kralja Matije Korvina. Iako bi povijest možda bila drugačija da je Vladislavov sin Ludovik II. Jagelović imao nasljednika, Lipovac je kazao da je pitanje je bi li se Ugarska i Hrvatska održale pred osmanskim osvajanjima da nisu za kraljeve izabrali Habsburgovce koji su se aktivno uključili u obranu i u tome angažirali i zemlje kojima su vladali, među kojima naročito Austriju i Češku.
Predavanje je održano uz potporu Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.
