HAJDAR DODAJ: JEDINI KRIVAC ZA ZLOČINE NA OVČARI, ZA RUŠENJE VUKOVARA I SVA STRADANJA PO HRVATSKOJ JE BIVŠA JNA

Albanac po nacionalnosti, hrvatski građanin Hajdar Dodaj pobjegao je 1991. godine iz bivše JNA i priključio se braniteljima Vukovara. Nakon pada grada zarobljen je i mučen u srpskom logoru te kao dezerter osuđen na pet godina zatvora u Srbiji.

Hajdar Dodaj, Albanac po nacionalnosti, u jesen 1991. godine bježeći iz bivše JNA pridružio se braniteljima Vukovara. Bio je to njegov drugi bijeg iz JNA gdje je služio vojnik rok. Prvi puta uhvatili su ga i završio je u vojnom pritvoru, a drugi puta na vukovarskoj bojišnici. Druga kazna bila je strašna – nakon pada Vukovara zarobljen je, mučen i osuđen na petogodišnju zatvorsku kaznu. Kao građanin međunarodno priznate Republike Hrvatske, Dodaj je u Beogradu osuđen za bijeg iz bivše JNA, vojske države s kojom Hrvatska više nije imala nikakve veze, i utamničen u Srbiji. Iako je Dodaj rođen 1972. godine u Đakovici na Kosovu, bio je hrvatski državljanin jer je njegova obitelj doselila 1979. godine u Severin kod Bjelovara gdje je krenuo u prvi razred osnovne škole. Njegova obitelj u Hrvatsku nije došla iz političkih nego ekonomskih razloga, ali i zbog toga jer je njegova tetka živjela u Zagrebu gdje se bavila obrtništvom pa ih je nagovorila na dolazak. Dodaj je s roditeljima koji su se zaposlili u Bjelovaru, četiri brata i jednom sestrom živio u obiteljskoj kući koju su poslije kupili u Siraču. Bio je i jedan od osnivača HDZ-a u tom mjestu. Tek je bio završio strojobravarski zanat kada je bivša država bila u rasulu, ali dogodilo se ono čemu se nije nadao.

-Dobio sam poziv za služenje vojnog roka u JNA. Pokušao sam na sve moguće načine izbjeći odlazak, zvali smo i ondašnjeg ministra obrane Martina Špegelja, ali nije pomoglo. U vojnom odsjeku rekli su nama iz Sirača, bilo nas je petorica koji smo dobili poziv za služenje JNA širom Srbije, da će nam poslati vojnu policiju ako se ne odazovemo. Mene je bilo strah za moje roditelje, biti Albanac i odbiti ići u JNA značilo je riskirati da te nazovu teroristom, separatistom i zatvore, te sam mora ići. Poslali su me 18. ožujka 1991. godine u JNA u Petrovac na Mlavi. Kada sam došao u vojarnu pitali su u kojoj sam političkoj stranci i rekao sam HDZ, a napisali su Tuđman. Jedan od pisara, Hrvat iz Brčkoga, poslije mi je došao reći da ni ne znam kakav sam problem sebi time napravio. Nakon tri mjeseca pobjegao sam iz vojarne zajedno sa svojim sunarodnjakom Lorencom, koji je bio iz Marinaca kod Vinkovaca. Uhvatili su nas u Zemunu, vratili nazad i osudili na 60 dana vojničkog pritvora te 21 dan produljenja vojnog roka – kaže Dodaj. U JNA je bio nišandžija na DVD-u i to vrlo uspješan, ali su ga nakon bijega premjestili u pješaštvo. Jedan kapetan, bio je mađarske nacionalnosti, znao mu je reći da vidi da uporno želi pobjeći iz vojske te da će ga poslati na teren.

-Jedinica u kojoj sam bio poslana je u Sremsku Mitrovicu, tamo smo zadužili tenkove, transportere i rasporedili su me u oklopnu mehaniziranu jedinicu. Pukovnik nam je govorio da nemaju ništa protiv hrvatskog naroda, ali da idemo uništiti dvadeset tisuća ustaša u Vukovaru. Krenuli smo prema Vukovaru i došli do poljoprivrednog dobra Dubrava gdje smo tri dana stajali a potom smo poslani na položaj gdje smo presjekli put Bogdanovci – Lužac. Družio sam se s Lorencom, Srećkom Ravlijom, Petrom Kuščevićem i Samirom Hrkićem. Nismo se htjeli družiti sa Srbima jer su oni pjevali četničke pjesme. Bili smo toliko blizu braniteljima Vukovara da je Lorenc vidio svojega strica na položaju. Predložio sam mu da pobjegnemo jer je on dobro poznavao taj kraj budući da je iz Marinaca. Pobjegli smo i došli do neutralne zone koju nitko nije kontrolirao. Naišli smo na albansku obitelj Gojani s Kosova i tražili ih da jave Zboru narodne garde da želimo prebjeći. Bili su nepovjerljivi, ali sretna okolnost je bila što je ‘svijet doista mali’ jer je žena toga Gjonija bila sestrična žene mojega brata. Dragovoljno smo pristupili policijskoj postaji u Vukovaru i ostali do pada grada. Tada smo se povukli u bolnicu i čekali jer nije bilo šanse da izađemo iz Vukovara, dijelili smo istu sudbinu s ranjenicima iz bolnice. Srećko Ravlija ostao je bez noge, a Lorenc bez pete kada je stao na minu. Kada su nas okupatori izveli iz vukovarske bolnice, stao sam uz zid podruma a do mene je bio policajac iz Varaždina, i gledao kako vode Sinišu Glavaševića. Imao je povez na oku, okrenuo se i rekao: „Bog, momci“ i otad mu se izgubio svaki trag. Uzeli su nam sve što smo imali: satove i nakit te naredili da uđemo u autobus. Ušli smo i kolona je krenula prema vojarni u Vukovaru. Kada smo došli tamo, u autobus su ušli oficiri JNA i jedan je kapetan prve klase čitao imena zarobljenih. Kako bi koji izašao van tukli su ga kundacima. Mržanja prema nama zarobljenicima bila je tolika da je to neopisivo, ne možeš vjerovati da takvi ljudi postoje. Poslije su nas odvezli na Ovčaru. Kada smo stigli tamo, u autobus je ušao bosanski Srbin i pitao ima li koji Albanac među nama? Bio sam samo ja, svi iz policije znali su tko sam i što sam, ali nisu me odali. Htio sam se javiti, ali me je Ivica Horvat primio za ruku i rekao da ostanem na mjestu i nekoliko je puta to ponovio. Taj je Srbin rekao otkrije li da u autobusu ima Albanaca, strijeljat će cijeli autobus. Javio sam se, na što je on uzvratio: „Ti si moj kad izađeš van.“ U tom autobusu bili su i Petar Kuščević i Samir Hrkić. Petar je izašao prvi i oni ga počinju tući, on pada i viče: “Nemojte mene ja sam vojnik JNA, mene su ustaše zarobili.“ Rekao je vojnu poštu i sve podatke koje su ga pitali. Kada su pitali ima li još koji vojnik JNA u autobusu, izašao je Samir Hrkić i Zlatko Zlogođa, te ja za njima. Stali smo sa strane i onaj mi je bosanski četnik rekao: „Danas si se ponovno rodio.“ Odvojili su nas na stranu i gledali smo kako su mučili zarobljene. Ostao mi je u sjećanju Ivica Horvat, koji je ubijen i nađen na Ovčari, pokazao mi je sliku svoje žene i troje djece i rekao: „Mali, nikad ja više neću vidjeti svoju djecu.“ Poslije toga prebacili su nas u Negoslavce. Nas smo se četvorica držali dogovora da kažemo da su nas ustaše zarobili. Kada smo došli u Negoslavce nastao je pakao. Srbi su mi dali komad papira da napišem koliko sam Srba i srpske djece zaklao, koliko sam žena silovao. Napišem da nisam nikoga ubio ni silovao, ali oni ponovno pitaju. Tukli su nas i mrcvarili. U podrumu gdje su nas držali i ispitivali bio je teško ranjeni policajac iz Varaždina prezimena Oreški, koji je ostao bez ruke i noge. Toliko su ga mučili i tukli da je jednom četniku pukao nož  kojim ga je udarao. Poslije su nas bjegunce iz JNA prebacili u vojarnu na Topčider u Beograd gdje je uslijedila katastrofa. Petar Kuščević i Samir Hrkić lagali da su njih dvojica zarobljeni, a da smo Zlatko i ja prebjegli u vukovarsku policiju. Njih su vratili u vojarnu, a nas dvojicu poslali u zatvor. Osuđen sam na pet godina zatvora zbog dezerterstva iz JNA, krađe naoružanja i rušenja ustava SFRJ – kaže Dodaj.

Iz vojno-istražnog zatvora prebacili su ga u centralni zatvor Srbije u Beogradu, a potom u zatvor u Valjevu gdje je odležao 17 mjeseci od dosuđenih pet godina kazne. Tvrdi da ga nisu pustili u razmjenu samo zato što je Albanac. Kada je premijer Srbije postao Milan Panić, djelomično mu je smanjio kaznu tako da se Dodaj 21. studenog 1993. godine vratio u Hrvatsku. Odmah je otišao na liječenje u KBC Rebra jer je bio jako slab, potrganih rebara i ruke… Na pretragama je ostao mjesec dana, a liječio se u Institutu za medicinsko istraživanje na Jordanovcu. Krajem 1999. godine imao je tešku operaciju zbog koje je boravio šest mjeseci u bolnici. Narušeno zdravlje i operacija bili su posljedice zlostavljanja koje je proživio u srpskom logoru nakon pada Vukovara.

– U Negoslavcima su se zvjerski iživljavali na nama. Potrgali su mi rebra i ruku, ali teže mi je bilo gledati kako muče i tuku teško ranjene branitelje Vukovara nego trpjeti teške batine i bol. Gledao sam ljude s kojima sam dijelio istu sudbinu u Vukovaru kako im lome ruke i noge. Mene su pet puta vodili na strijeljanje. Svaki puta repetiraju pištolj, a ja mislim ako mi je suđeno ubit će me. Imao sam tada tek devetnaest godina, bio sam još dijete, zamislite da tako mlada osoba takvu strahotu doživi. Još veća tragedija je što su me poslije toga što sam prošao zvali kao svjedoka za zločine na Ovčari. Priveli su dvanaest ratnih zločinaca i pozvali su me kao svjedok na sudu za ratne zločine dok sam bio u zatvoru u Srbiji. Bio sam dva puta tamo, nas petero je svjedočilo. Čak se i predsjednik suda začudio kada sam rekao da sam osuđen na pet godina zatvora, a zovu me kao svjedoka – kaže Dodaj koji je dva puta bio i svjedok na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu. Prvi puta svjedočio je protiv Slavka Dokmanovića, koji je bio gradonačelnik za vrijeme okupacije Vukovara, a poslije i protiv Vojislava Šljivančanina, oficira JNA.

-Govore da JNA nije činila zločine. To nije istina – JNA je kriva za sve. Što bi Srbi mogli bez JNA? Ništa. Nisu to bile paravojne jedinice, bile su pod zapovjedništvom JNA koja im je dala oružje. Jedini krivac za zločine na Ovčari, za rušenje Vukovara i sva stradanja po Hrvatskoj je bivša JNA, nitko drugi – kaže Dodaj. Premlaćivanje u srpskom logoru ostavilo je teške posljedice na njegovo zdravlje, 60 postotni je invalid Domovinskog rata, priznat mu je boravak u logoru nakon pada Vukovara i ostvario je sva prava kao hrvatski branitelj koja mu pripadaju. Oženjen je Hrvaticom, ima troje odrasle djece, u mirovini je i živi u Siraču.

-Mi nikad nismo imali problema s Hrvatima. Hrvatsku smatram svojom domovinom, čak i po govoru ne može se zaključiti da nisam Hrvat – kaže Dodaj. Njegov otac i jedan brat bili su dragovoljci Domovinskog rata, a dva su brata mobilizirana tako da su svi muškarci u obitelji Dodaj branili Hrvatsku. Dodaj je više puta govorio o strahotama koje je kao hrvatski branitelj doživio u srpskom logoru: u dokumentarnom filmu Ovčara neispričana priča, i u filmu o Vukovaru, a dva je puta sudjelovao i u emisiji Otvoreno HTV-a.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.