GIUSEPPINA MARTINUZZI – BORAC ZA PRAVA SIROMAŠNIH I POTLAČENIH
Istarska učiteljica, spisateljica i revolucionarka Giuseppina Martinuzzi do danas je zbog svog socijalnog, humanog i pedagoškog rada upamćena kao najpoznatija žena u povijesti Labin, borac za prava siromašnih i potlačenih te za suradnju talijanskog i slavenskog stanovništva u Istri.
Rodila se u Labinu 14. veljače 1844. u dobrostojećoj obitelji kao kći Antonije Luis i Giovannija Pietra Martinuzzija koji se više od šezdeset godina bavio javnim životom Labina i više puta bio gradonačelnik (podestat). Obitelj je izvorno potjecala iz Tricesima u provinciji Udine odakle se u 17. stoljeću doselio stolar Lorenzo Martinuzzi.
Poput mnogih djevojaka iz ondašnjeg visokog društva i Giuseppina Martinuzzi je željela postati učiteljica. Učila je i privatno polagala ispite i kao učiteljica najprije službovala u osnovnoj školi u Galižani, zatim 1873. u osnovnoj školi u Labinu, te naposljetku 1875. u Miljama (Muggia). Od 1876. podučavala je u Narodnoj školi u Trstu, zatim u Starom Gradu (Cittavecchia), u školi Fundacije Morpurgo za sinove radnika iz Lloydovog arsenala. Tako je postala i ostala „učiteljica siromašnih” tijekom čitavih 32 godine neprekinutog rada, zbliživši se sa skromnim ljudima s kojima je dijelila tjeskobu, iščekivanja i potrebe. Umirovljena je 1905.
Osim učiteljskom praksom bavila se i pisanjem udžbenika. Njezino djelo Manuale Mnemonico (Mnemonički priručnik) iz 1886. predstavlja primjer stvaranja shema koje olakšavaju pamćenje gradiva. Pisala je različite školske testove za djecu, iako su ih austrijske vlasti često odbacivale, ne odobravajući ih zbog toga što „ne sadrže nikakve događaje ni povijesne činjenice koji bi u djeci izazivali divljenje i ljubav prema Austrijskom domu”.
Surađivala je s ondašnjim dnevnicima: tršćanskim Indipendente, pulskim Scolta i L’Eco, porečkim Istria i rovinjskim Le Alpi Giulie. Proširila je suradnju s bolonjskim časopisom La Donna, rimskim L’Ateneo Italiano, udinskim Pagine Friulane i mesinskim La Fata Morgana.
Kasnije je sama željela pokrenuti vlastitu književnu publikaciju, periodiku koja će „imati funkciju uspostavljanja bratstva na uzvišenim poljima književnosti među kojima će talijanski biti posvećeni kultu domovine.” Stoga je 1888. utemeljila časopis Pro Patria.
Početkom 20. stoljeća započela je aktivni politički život. Zastupala je ideju „humanog socijalizma“ te je bila jedna od prvih socijalistica uopće. Bez obzira na svoje građansko porijeklo život je posvetila borbi za najsiromašnije, radnike i seljake, njihovom obrazovanju i izjednačavanju njihovih prava s bogatijima, borbi za pravo glasa žena i slično.
Svoj početak u političkom životu iskazala je sljedećim riječima: „Otkrila sam puno širi horizont, različit način gledanja, promatranja, shvaćanja različitih manifestacija društvenog života. Ljubav prema domovini podređena je u mom srcu ljubavi prema potlačenima i patnicima svih domovina.”
Njeno najbolje djelo socijalnog karaktera zasigurno je spjev Ingiustizia (Nepravda) iz 1907. Od svih balada, elegija, soneta i oda koje sačinjavaju djelo, entuzijazmom i strašću ističe se autoričina vjera u radnički revolucionarni pokret. Zbog načina pisanja i političkih razmišljanja, za vrijeme austrijske vladavine često su joj djela bila cenzurirana ili se uopće nisu tiskala.
Giseppina Martinuzzi se 1921. učlanila u Komunističku partiju Italije i iste godine sudjelovala u radničkoj pobuni poznatoj kao Labinska republika. Zadnje je godine provela u rodnom Labinu gdje je umrla 25. studenog 1925. Ispraćena je nepreglednim mnoštvom rudara s upaljenim svjetiljkama koji su time iskazali svoju veliku ljubav i poštovanje prema ženi koja se cijeloga života prema njima ponašala na isti način, s ljubavlju i razumijevanjem.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.