GANI ZAHITI: NISU VAŽNI SAMO MIROVINA I SIGURNOST, NISMO SE BORILI ZA TO NEGO ZA IDEALE
Albanac po nacionalnosti Gani Zahiti dragovoljno je sudjelovao u obrani Hrvatske tijekom cijelog Domovinskog rata. Bio je zapovjednik na prvim crtama bojišnice, a najteži trenutak u ratu bio je kada mu je poginuo prijatelj s kojim je odrastao u Osijeku. Zahiti smatra da nedostaje poštovanja, razumijevanja i zahvalnosti društva prema hrvatskim braniteljima i njihovoj žrtvi.
Gani Zahiti, Albanac po nacionalnosti i rođeni Osječanin, gledao je kako 27. lipnja 1991. godine tenk JNA gazi automobil, crvenog fiću u središtu Osijeka. To ga je, zajedno s prijateljima s kojima je odrastao u gradu na Dravi, navelo da se odmah javi dragovoljno braniti Hrvatsku. Zahiti je rođen 1958. godine u Osijeku kamo je njegov otac došao s Kosova iz albanskog sela na granici sa Srbijom bježeći od srpske represije. U Osijeku je upoznao djevojku s kojom se vjenčao i dobili su četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Zahiti je završio višu trgovačku i bio je 1991. godine zaposlen kao prodavač, ali je vodio i restoran u unajmljenom prostoru u Bilju kod Osijeka. Bio je oženjen i imao maloga sina, a 1992. dobio je još jednoga.
-Toga dana, 27. lipnja 1991. kada je tenk pregazio crvenog fiću, okupili smo se nas pedesetak dečki koji smo zajedno odrasli i smo otišli pred mjesnu zajednicu, danas je to mjesni odbor, gdje su dijelili oružje. Mi smo odrastali na igralištu i u školu smo zajedno išli, dobro smo se poznavali, skitali smo se kao dečkići i sve radili zajedno kao jedno društvo. Još prije slučaja s crvenim fićom, organizirali smo straže na punktovima u gradu ovisno gdje je tko od nas stanovao. Ja sam iz Donjeg grada prema Vukovaru, Tenji i Bijelom Brdu gdje su bili većinski Srbi. Čuvali smo punktove za ulazak u grad i sami se međusobno dogovarali kako ćemo i što ćemo. Kada je 28. lipnja osnovana 106. brigada došli su nas pitati da se pridružimo kao postrojba pošto smo bili spremni za obranu. Izabrali su me za zapovjednika voda, a poslije su me povukli da budem zapovjednik satnije. Bio sam 1991. godine na prvim crtama oko Osijeka: u Nemetinu, Tenji, Antunovcu, Ernestinovu i Laslovu. Godine 1992. bili smo u Slavonskoj posavini, a kasnije u Bosanskoj posavini uz južni dio rijeke Save u Kolibama, Koraću i Bosanskom Brodu. Bio sam i u Rami i Uskoplju 1993. i 1994. godine. Moj ratni put trajao je od 13. srpnja 1991. do 1996. godine – kaže Zahiti. U ratu je postao 50 postotni invalid. Pukla mu je plućna maramica tijekom granatiranje kuće u kojoj je bio u Uskoplju.
-Kao zapovjednik borbene skupine imao sam sastanak s još trojicom zapovjednika i udar granate u kuću u kojoj smo bili bacio me je tako jako u zid da mi je pukla plućna maramica – kaže Zahiti.
No, to mu nije najteži proživljeni trenutak u ratu – gubitak prijatelj s kojim je odrastao nije prežalio.
-Tih pola sata dok se nije znalo koji je poginuo od njih dvojice koji su bili raketirani na položaju bilo mi je najteže u ratu. Tek kad sam došao u bolnicu doznao sam da je poginuo moj prijatelj – kaže Zahiti.
Tijekom rata, 1993. godine ponovno se pokušao baviti i poduzetništvom te otvorio kafić u Osijeku, ali ga je ubrzo zatvorio i ponovno otvorio tek 1999. godine, a 2000. godine otišao je u mirovinu. Zahiti kaže da nikada nije imao problema kao Albanac u Hrvatskoj, a da su ga poštovali pokazuje i to što su ga dečki s kojima je odrastao izabrali za zapovjednika voda. No, Zahiti tvrdi da država i društvo nisu pravedni prema hrvatskim braniteljima.
-Što se tiče riješenih braniteljskih mirovina i statusa, nemamo što reći. Druga je stvar li to pametno ili nije napravljeno. Nisu važni samo mirovina i sigurnost, nismo se borili za to nego za ideale. Odnos društva prema braniteljima nije dobar. Neki misle da su svi branitelji pijanci i neradnici na teret države, ali to nije tako. Ne znamo što je svaki branitelj prošao i kako se nosi s time. Netko je mentalno jači, netko slabiji, netko lakše trpi a netko teže. Ne može se nikome ništa prigovoriti, što god je netko dobio, to je zaslužio. Moj jedan mladi vojnik počinio je samoubojstvo tri-četiri godine poslije rata kad je vidio kamo hrvatsko društvo ide. Bio je maloljetni branitelj koji je prošao cijeli rat i na kraju se razočaran ubio – kaže Zahiti. Povremeno sanja događaje s bojišnice i pamti trenutak kada je prvi puta osjetio strah. Avioni su raketirali položaj na kojem je bio, ali dobro je reagirao.
-Pregrizeš i ideš dalje, moraš zaboraviti na strah da bi mogao misliti kako ćeš preživjeti – kaže Zahiti. U najtežim trenucima na bojišnici nije imao vremena misliti ni na obitelj, ali osjećao je olakšanje znajući da su mu žena i djeca na sigurnom jer su neko vrijeme boravili u Vrsaru u Istri.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.