FRANTIŠEK SMETÁNKA – UGLEDNI ZAGREBAČKI LIJEČNIK I MANJINSKI AKTIVIST

Među zagrebačkim Česima koji su jednako zadužili struku i sredinu u kojoj su djelovali, kao i svoju češku manjinsku zajednicu, ističe se František (Fran) Smetánka, ugledni liječnik, profesor i dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a ujedno i predsjednik Čehoslovačkog saveza u Jugoslaviji u najteže doba njegova postojanja, uoči Drugog svjetskog rata i okupacije Češke.

František Smetánka rođen je 4. studenoga 1888. u mjestu Sněžné (tada Německé) blizu Novog Města na Moravě u obitelji evangeličkog pastora. Maturirao je 1906. na gimnaziji u Kolínu, a 1910. diplomirao na Medicinskom fakultetu Karlovog sveučilišta u Pragu gdje je postao asistent na Fiziološkom institutu. Kratko je vrijeme djelovao u Havlíčkovom (tada Německom) Brodu i na otorinolaringološkoj klinici u Pragu, tijekom Prvog svjetskog rata bio vojni liječnik u raznim mjestima, a 1918. postaje izvanredni profesor fiziologije na Karlovom sveučilištu. Bio je jedan od pokretača nastave na Medicinskom fakultetu u Zagrebu osnovanom 1917.  Smetánka je 22. siječnja 1919. imenovan redovitim profesorom fiziologiju i predavao sve do ožujka 1941. U razdobljima 1920. – 1921., 1925. – 1926. i 1938. – 1939. bio je i dekan Medicinskog fakulteta. Objavljivao je radove u stručnim medicinskim časopisima i bio smatran stručnjakom u svom području.

Po dolasku u Zagreb Smetánka se uključio u rad češke manjine. Od 1920. do 1923. bio je predsjednik Češke besede Zagreb i jedan od inicijatora osnutka krovne organizacije češke i slovačke manjine, Čehoslovačkog saveza u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. u Kraljevini Jugoslaviji). Od 1924. do 1937. Smetánka je bio potpredsjednik Saveza, a 1937. izabran je za trećeg po redu predsjednika te sjedište Saveza iz Beograda seli u Zagreb.

Pod njegovim vodstvom intenzivirao se rad Saveza i poboljšala suradnja s pojedinim manjinskim udrugama na terenu koje je Smetánka često posjećivao. Kad je 1938. slavio 50. rođendan, predsjednik Udruženja seoskog podmlatka Karel Herot objavio je u novinama Jugoslávští Čechoslováci izrazito pohvalan tekst o Smetánki napisavši: „Gdje je neka sjednica, kongres ili proslava, svugdje je pozvan, govori, savjetuje i pomaže. Ne izostaje ni s jedne važne manjinske akcije – bilo lijepo vrijeme ili nevrijeme. Dođe noću vlakom nakon cjelodnevnog rada, ali u manjinskim pitanjima ne zna za umor i žrtvuje gotovo sve – i osobnu komociju. Možemo hrabro reći da bi bez gospodina profesora Smetánke utrnuo naš društveni život… Lijep odnos ima gospodin predsjednik prema našoj mladeži. U njenom razvoju vidi zaštitu boljih dana. Mladež ga razumije dobro jer rado obavlja svoj buditeljski rad… To je poseban čovjek. Svi ga volimo i svi smo na njega ponosni.”

Ubrzo nakon okupacije Čehoslovačke 1939., Čehoslovački savez u Jugoslaviji, na čelu sa Smetánkom izrazio je neprihvatljivost novonastale situacije te se aktivno uključio u djelovanje inozemnog pokreta otpora. U Zagrebu i drugim gradovima organizirani su prihvatni centri za izbjeglice iz okupirane Češke koje su se iz Jugoslavije prebacivale u druge zemlje i kao vojnici uključivale u čehoslovačke dobrovoljačke jedinice koje će nakon izbijanja Drugog svjetskog rata sudjelovati u borbama na strani Antifašističke koalicije. Utočište za izbjeglice koje su dolazile u Hrvatsku i Sloveniju postao je Čehoslovački narodni dom u Zagrebu. Ovdje se sakupljala i novčana i materijalna pomoć za izbjeglice, a do kolovoza 1940. tiskao i list Čehoslovački vjesnik koji je svaka dva tjedna hrvatsku javnost izvještavao o zbivanjima u okupiranoj Češkoj. Prema popisu za razdoblje od 30. rujna 1939. do 15. lipnja 1940., zbrinute su bile 672 osobe u 93 skupine, a ukupan broj osoba prebačenih kroz Jugoslaviju zahvaljujući hrabrosti i organiziranosti Čehoslovačkog saveza procjenjuje se na oko 2500. U Hrvatsku je najviše izbjeglica iz Češke dolazilo preko Koprivnice gdje je Smetánka organizirao centar za njihov prihvat koji je olakšao posao jugoslavenskim graničarima. Osim o smještaju u Zagrebu, Smetánka i suradnici, posebno tajnik Čehoslovačkog saveza Stanislav Veselý, brinuli su se i o tome da se izbjeglicama nabave dokumenti za odlazak u treće zemlje. Takva aktivnost nije mogla ostati nezapažena od djelatnika njemačkog Generalnog konzulata u Zagrebu pa je zagrebačka policija 6. kolovoza 1940. bila prisiljena uhapsiti Veselog. Jednako tako uhapšeni su i drugi aktivisti, u Beogradu Erich Soeldtner i u Mariboru Godo Jirásek. Sva trojica bila su državljani Protektorata Češke i Moravske pa su predani Gestapu i odvedeni u Njemačku gdje su osuđeni. Veselý je, zajedno s Jirásekom, odveden u koncentracijski logor Oranienburg, gdje su obojica umrli 1942., dok je Soeldtner pogubljen u berlinskom zatvoru Plötzensee. Smetánku je od zle sudbine spašavala činjenica da je imao jugoslavensko državljanstvo, a kao dugogodišnji profesor i dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu bio je ugledna osoba javnog života. U ožujku 1941., uoči okupacije Jugoslavije, Smetánka je ipak morao emigrirati. Otišao je na Bliski istok i stavio se u službu čehoslovačkog inozemnog pokreta otpora. Do kolovoza 1943. djelovao je u Jeruzalemu i Bejrutu, a zatim odlazi u Veliku Britaniju i radi u  Ministarstvu vanjskih poslova u egzilu. Pomagao je u organizaciji Ministarstva socijalne skrbi, usredotočujući se prvenstveno na poslijeratnu organizaciju čehoslovačkog zdravstvenog sustava. Nakon Drugog svjetskog rata 1945. Smetánka se vratio se u Čehoslovačku. U studenom 1945. povjereno mu je osnivanje i vođenje Fiziološkog instituta Medicinskog fakulteta Karlovog sveučilišta u Hradecu Králové, a 1. siječnja 1946. i vođenje Fakulteta u svojstvu v. d. dekana. Istodobno je radio kao redoviti profesor fiziologije i bio predsjednik Saveza Čeha iz Jugoslavije. Nakon komunističkog preuzimanja vlasti u Čehoslovačkoj u veljači 1948. Smetánka se nije mogao složiti s novim uvjetima i u lipnju 1949. ponovno je emigrirao u Veliku Britaniju, preko Italije uz pomoć svojih prijatelja koji su mu osigurali odgovarajuće dokumente i privremeni azil. Život u emigraciji nije mu bio lak jer imao je već 60 godina, a Velika Britanija nije priznavala strane medicinske diplome. Stoga je Smetánka zarađivao za život kao prevoditelj i bio aktivan u češkim emigrantskim organizacijama. Posljednjih godina života, zbog teške bolesti, više nije mogao javno govoriti i živio je pod brigom svoje nećakinje na selu u sjevernom Walesu, a umro je 23. veljače 1967. u bolnici u Epsomu južno od Londona.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.