FERENC KOVÁCS: MENI JE 14. KOLOVOZ DRUGI ROĐENDAN

Devet mjeseci pakla proživio je Ferenc Kovács, branitelj Vukovara podrijetlom Mađar, dok je bio zatočenik u logorima u Srbiji. Mučili su ga jer je bio član Kriznoga štaba Vukovara, zbog toga što je Mađarska dala oružje Hrvatskoj, zbog toga što je branio zemlju u kojoj su njegovi preci živjeli stotinama godina… Dan kada je razmijenjen smatra svojim drugim rođendanom

-U logoru sam molio i zahvaljivao Bogu za svaki dan koji sam preživio – riječi su Ferenca Kovácsa, hrvatskog branitelja Domovinskog rata, podrijetlom Mađara, rođenoga prije sedamdeset godina u Srijemskim Čakovcima, selu u okolici Vukovara gdje su Mađari živjeli stoljećima i bili većina. Kovács je dan poslije pada Vukovara, 19. studenoga 1991. zarobljen u Borovu naselju. Tada je bio član Kriznoga štaba Vukovara. Kada je bivša JNA s četnicima ušla u Borovo naselje svi su premješteni u glavno skladište tvornice Borovo. S njime je bila i supruga Biserka koja je, kada su razdvojeni muškarci i žene, sa ženama konvojem preko Bosne otišla u Zagreb, a Kovács je s muškarcima među kojima je bilo i civila i vojnika dospio u zarobljeništvo u Srbiji gdje je proveo paklenih devet mjeseci. Najprije su ih odveli u logor Stajićevo, a potom na inzistiranje Crvenog križa prebacili u Srijemsku Mitrovicu gdje su uvjeti bili malo bolji. Batine koje je dobio, posebno 15. siječnja 1992. kada je priznata Hrvatska, ne samo on nego i ostali zarobljenici a s Kovácsem ih je bilo oko tisuću, ostavile su trajni trag na njegovo zdravlje i danas je teško bolestan.

Često se Kovács prisjeća tih teških dana i mučenja koje su razulareni srpski zločinci mjesecima provodili nad zarobljenicima, građanima međunarodno priznate države Hrvatske zatočenima u Srbiji. Posebno se sjeća trenutka kada je na tranzistoru, koji im je poskrivećki dao jedan od stražara koji im je donosio i baterije, čuo da je Vatikan priznao Hrvatsku. Tada je shvatio da će i ostale zemlje to učiniti i rekao ostalima: „Sutra nas svijet priznaje.“ To se i obistinilo te je zarobljenicima dalo nadu u izbavljenje.

-U logoru sam imao problem jer sam Mađar zbog toga što je Mađarska dala oružje Hrvatskoj. Svaki put kada su me ispitivali prva rečenica bila je – koliko sam kalašnjikova uvezao u Vukovar – govori Kovács. Njegovi mučitelji bili su okrutni prema njemu i jer je bio član Kriznog štaba Vukovara zbog čega je dobio silne batine. Do početka Domovinskoga rata Kovács se družio s svima, a neki od njegovih najboljih prijateljima bili su Srbi. No, čuo je da ga je jedan od njih nakon pada Vukovara tražio po Veleprometu želeći ga ubiti. U logor u Srijemskoj Mitrovici jednoga je dana došao novinar iz Mađarske koji je zaplakao kada je vidio u kakvom su stanju zarobljenici. Kovács mu je prišao i tiho rekao da mogu razgovarati na mađarskom (stražari su bili pred vratima) a novinar mu je rekao da ima pouzdanu informaciju da će sutradan biti razmijenjeni. Doista se tako i dogodilo, ali do Nemetina gdje je bila razmjena putovali su satima i još satima čekali razmjenu. Proživjeli su ih strahujući da će nešto poći po zlu i da će ih vratiti nazad u logor. Nakon razmjene stigli su u Osijek gdje je Kovácsa dočekala rodbina, ali on je odmah krenuo u Zagreb gdje su ga čekali supruga i dvije kćeri, te brat, sestra i roditelji.

Do početka rata Kovács je bio glavni matičar u Vukovaru, a u slobodno vrijeme bavio se glazbom. Poslije su ga premjestili na mjesto referenta za obranu i zaštitu, ali pred rat je vraćen na stari posao a na njegovo mjesto postavili su Srpkinju. Kada je u svibnju 1991. u Borovu Selu u zasjedi ubijeno dvanaest hrvatskih redarstvenika, za povjerenika hrvatske Vlade za Vukovar postavljen je Marin Vidić–Bili.

– Bili me je pozvao u Krizni štab gdje sam bio zadužen za logistiku: opskrbu i spašavanje. Skrbio sam o ratnoj bolnici, sanitetu, vatrogascima… i većinom sam bio na terenu. Zbog potrebe službe bio sam premješten u Borovo naselje, kao i moja supruga koja je radila intendantske poslove u zapovjedništvu. No, početkom studenoga nakon pada Lušca prekinuta je komunikacija između Borova naselja i Vukovara. Nismo ni znali da je Vukovar pao kada smo se predali 19. studenoga u Borovu naselju. Prije predaje odbacio sam oružje i čizame zvane „zenge“ zbog kojih su mnogi strašno mučeni i ubijeni u zarobljeništvu – prisjeća se Kovács koji je razmijenjen u posljednjoj velikoj razmjeni 14. kolovoza 1992. kao i ostali članovi Kriznoga štaba Vukovara.

-Meni je 14. kolovoz drugi rođendan – kaže Kovács. Nakon razmjene i dolaska u Zagreb dvije je godine radio u općini Vukovar u progonstvu, ali je umirovljen zbog teško narušenoga zdravlja. Otad se posvetio glazbi u kojoj, kao i u vjeri u Boga, pronalazi duhovnu snagu. Aktivan je u mađarskoj zajednici u Zagrebu, solist je u MKD „Ady Endre“ i pjeva u muškom zboru „Ivan Goran Kovačić“.

Ispovijest Ferenca Kovácsa objavljena je u knjizi o sudjelovanju Mađara u obrani Hrvatske pod nazivom „Mađari u Domovinskom ratu” autora dr. sc. Filipa Škiljana koja je predstavljena 13. studenog 2019. u Mađarskom kulturnom društvu „Ady Endre” u Zagrebu. Radi se o prvoj takvoj knjizi nastaloj na inicijativu Zoltana Balaža Pirija, predsjednika Vijeća mađarske nacionalne manjine Grada Zagreba. Nakon promocije knjige otvorena je izložba obiteljskih fotografija Ferenca Kovácsa koji je tom prilikom govorio o stradanju svojih sunarodnjaka i mjesecima provedenim u zatočeništvu. Njegov je govor o proživljenim ratnim strahotama i zatočeništvu do suza ganuo prisutne u dvorani.

Kovács je nakon rata prvi puta 1998. posjetio Vukovar. -Vukovar je bio jadan. Nisam se ni trudio pokazati da vidim nekoga, čak i ako bih ga vidio. Okretao sam se od njih…- završava Kovács svoju ispovijest. Prema Kovácsevoj procjeni Vukovar je branilo 350 Mađara, a u logoru u Srijemskoj Mitrovici od 135 zatočenika njih 13 izjasnilo se Mađarima.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.