FERDINAND WIESNER – FERDO LIVADIĆ SKLADAO JE NAJSLAVNIJU HRVATSKU BUDNICU JOŠ HRVATSKA NIJ’ PROPALA

Prvi moderni hrvatski skladatelj i začetnik narodnoga stila u hrvatskoj glazbi bio je Ferdinand Wiesner – Ferdo Livadić. Poznat je kao pripadnik Hrvatskog narodnog preporoda (Ilirskog pokreta), te po tome što je 1833. godine skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu Još Hrvatska nij’ propala koju je napisao njegov prijatelj Ljudevit Gaj, vođa Hrvatskog narodnog preporoda. Livadić je rođen 30. svibnja 1799. u Celju u Sloveniji,

njegov je otac bio visoki sudski namještenik, a obitelj je doselila u Samobor 1809. na imanje koje je Ferdi ostavila teta. U Samoboru je završio osnovnu školu i stekao prvo glazbeno obrazovanje. Njegov je učitelj bio Josip Herović, osnivač samoborske puhačke glazbe. Klasičnu gimnaziju polazio je u Zagrebu pod imenom Franjo Wiesner i završio je 1814. godine. Glazbeno se obrazovati nastavio je u Zagrebu učeći pjevanje i violinu. Prema očevoj želji, odlazi 1815. godine u Graz u Austriju na studij prava gdje je istodobno studirao i glazbu kod skladatelja Anselma Hüttenbrennera koji je prijateljevao s Beethovenom i Schubertom. Vrlo brzo Wiesner je u Grazu postao poznati violinist, pijanist i skladatelj te ga je Štajersko glazbeno društvo proglasilo počasnim članom. Nakon što je diplomirao pravo 1822. godine želio je otići na doktorski studij u Beč i nastaviti glazbeno obrazovanje, ali kada je napunio dvadeset i četiri godine otac mu je, sukladno tetinoj oporuci, predao na upravljanje imanje te se morao vratiti u Samobor gdje je doveo i suprugu Katarinu Presinger s kojom se vjenčao 1823. godine u Grazu. Više od pola stoljeća živio je Ferdo Livadić u Samoboru. Ime je kroatizirao kada se uključio u Hrvatski narodni preporod, a u njegovu dvorcu okupljali su se pripadnici visokog društva i vođe Hrvatskog narodnog preporoda: Ljudevit Gaj, Ljudevit Vukotinović, Dragutin Rakovac, Petar Preradović, Stanko Vraz, Vatroslav Lisinski i ostali. Gosti su mu bili i brojni inozemni umjetnici;  Willmers, Julius Epstein, Leopold Zellner, Grün, Stazić-Stöger, Zadrobilkov i Cecilija Frank. Čak je i slavni Franz Liszt posjetio Livadića tijekom svojega posjeta Zagrebu 1846. godine.

Livadić je proučavao hrvatsku narodnu glazbu i skupljao napjeve te ih koristio za svoje skladbe. Tako je napisao i glazbu za slavnu hrvatsku budnicu Još Hrvatska nij’ propala za koju je stihove napisao Ljudevit Gaj nadahnut glazbom koju je čuo dok je jedne zimske večeri 1833. saonicama putovao k Livadiću. Stihove budnice napisao je čim je stigao k Livadiću koji je pjesmu odmah i uglazbio te je postala himna Hrvatskog narodnog preporoda. Prvi puta javno je izvedena u

Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 7. veljače 1835. u međučinu izvedbe predstave Josefa Schweigerta Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin. Budnicu Još Hrvatska nij’ propala za zbor i orkestar priredio je dirigent Juraj Wisner von Morgernstern, a otpjevana na hrvatskome na veliko oduševljenje publike. Ponovljena je deset puta te je redovito izvođena u kasnijim reprizama predstave. Potom je Livadić priredio tu skladbu za glas i klavir za prvi javni nastup grofice Sidonija Erdody održan u ožujku 1835. godine.

Glazbu je Livadić skladao više od četiri desetljeća te je ostavio zbirku od oko 300 djela: oko 180 solo pjesama, 125 hrvatskih popijevaka, desetak slovenskih, 45 njemačkih, 32 crkvene. Za klavir je napisao 40 koračnica, 20 plesova i oko dvadeset raznih drugih skladbi te tridesetak sakralnih: mise, crkvene popijevke i orguljske skladbe. Njegov Nokturno u fis-molu iz 1822. ubraja se među najranije primjere nokturna u klavirskoj literaturi. Sačuvano je samo 76 cjelovitih Livadićevih skladbi te niz fragmenata minijatura i stavaka. Njegova djela čuvaju se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Hrvatskome glazbenom zavodu, Državnom arhivu u Zagrebu te u Muzeju grada Samobora.

Livadić je svojim radom otvorio put hrvatskoj nacionalnoj glazbi te Vatroslavu Lisinskomu i Ivanu pl. Zajcu. Bio je aktivan član samoborske društveno-političke scene gdje je djelovao kao pravnik, sudac, ravnatelj škole, gradski senator i gradonačelnik, te voditelj Narodne čitaonice.

Ferdo Livadić umro je u svojemu dvorcu 8. siječnja 1879. i pokopan je na samoborskom groblju. Grad Samobor odužio mu se na više načina, na njegovu grobu i pred njegovom kućom, koja je danas Samoborski muzej, nalazi se njegovo poprsje rad kipara Ferde Ivanščaka. Godine 1902. postavljen je i reljef njemu u spomen na zgradi samoborskog magistrata, rad kipara Rudolfa Valdeca, a njegovo ime danas nose njegov dvorac, samoborsko tamburaško društvo i glazbena škola u Samoboru.

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.