ERNEST KOLJAJ: JOŠ PAMTIM LICA MOJIH SUBORACA DOK SU IZDISALI

Hrvatski branitelj, dragovoljac Ernest Koljaj ostao je u Hrvatskoj vojsci do umirovljena 1998. godine. Kao Albanac bio je dobro prihvaćen, odlikovan je i ima čin narednika. Ranjen je i ljutit je što mu nije priznat invaliditet jer je neki birokrat, koji nikad nije bio na bojišnici, odlučio da Koljaj nije bio izložen napadu teškog oružja.

Dragovoljac Domovinskog rata, hrvatski branitelj Ernest Koljaj sin je Albanca i Slovenke rođen 1965. godine u Celju u Sloveniji. Nekoliko mjeseci nakon Koljajeva rođenja obitelj se preselila u Zagreb gdje su njegovi roditelji dobili poslove i on je odrastao na Knežiji. Koljaj se već u travnju 1991. godine prijavio kao dragovoljac za obranu Hrvatske. Obuku je prošao u srpnju iste godine i njegov je ratni put započeo u Budaševu kod Siska otkud je kao pripadnik Kobri otišao braniti Topusko.

-Iskreno ću reći – bili smo nespremni za ratovanje jer nismo imali oružja. Zadatak je bio obraniti Topusko od ulaska četnika. Već u Vidoševcu došlo je do okršaja, ali jedan dio naše kolone uspio je proći. Bivša JNA i srpska paravojska pucala je na nas iz svih oružja i bilo je vrlo gadno. Kada smo ušli u Topusko i zauzeli položaj kod Dva jelena i željezničkog kolodvora počeo je napad. Tukli su nas granatama i nadiralo je pješaštvo. Tada smo vrlo brzo naučili prepoznavati njihovu internu komunikaciju – huk sove bio nam je znak da su četnici krenuli u napad. Imali smo samo klasično pješačko naoružanje, nismo imali bombe, a streljiva je bilo malo i vrlo brzo smo ga trošili. Vidio sam neprijatelje, ali nisam razmišljao što mi se može dogoditi. Ni ne možeš razmišljati u takvoj situaciji, ispucaš rafal pa što bude. Osjetiš nelagodu kad suborac bude ranjen ili pogine, ali nemaš izbora – kaže Koljaj. Na bojišnici u Topuskom ostao je do pada grada i izvođenja civila na sigurno.

-Osjećaš se loše kad se moraš povući – kaže Koljaj koji se sa suborcima nakon povlačenja iz Topuskog vratio u Zagreb. Poslije je otišao na prve crte bojišnice u Slavoniji i ponovno na Banovinu, a 7. listopada 1991. godine ranjen je na Turnju kod Karlovca.

– Već smo bili oguglali na zvuk granata i znali smo kad čujemo VBR koliko treba vremena da se sklonimo. Toga jutra bila je tišina, u jednom trenutku čuli smo VBR i počeo je napad. Prostrijeljeno mi je rame, geleri su mi se zabili u ruku i nogu, nešto sitno i po glavi, a bio sam nekoliko sekundi i u nesvijesti. Neću zaboraviti trenutak kada sam se osvijestio i suborca Branka Sabljaka koji je stajao meni s lijeve strane i samo rekao: „Rame“ i izdahnuo. Još teže tada mi je bilo vidjeti mladog dečka, suborca od 18-19 godina kako se trza. Dopuzao sam do njega i podignuo ga, ruka mu je visjela na koži a on je pitao što mu je s uhom. Iako sam bio ranjen, nosio sam ga trčeći da mu pomognemo, ali nije mu bilo spasa – kaže Koljaj. U travnju 1992. godine doživio je prometnu nesreću na bojišnici u kojoj je ozlijeđen, jezik mu je visio i zubi su mu bili izbijeni. Pobjegao je iz bolnice, bio kratko na bolovanju i vratio se na bojišnicu.

-Tada sam po preporuci generala Zvonimira Červenka dobio poziv za dočasničku školu na Črnomercu koju je sa mnom zajedno polazio i suborac Mario Golub s kojim sam bio od prvoga dana na ratištu. U školi sam ostao od 1. rujna 1992. do 1. travnja 1993. godine. Potom sam trebao ići u centar za poduku mlade vojske u Požezi, ali nije mi se dalo. Godine 1993. iz Kobri i vojne policije, otišao sam u 102. brigadu, poslije sam prešao u diverzantski vod 121. domobranske pukovnije u Novoj Gradišci, te u 7. gardijsku brigadu u Bjelovaru, a potom u 1. gardijsku brigadu gdje sam prošao malo žešću obuku. Ostao sam u 3. bojni 1. gardijske brigade 1998. do umirovljenja. Umirovljen sam u činu vodnika, a poslije sam dobio čin narednika – kaže Koljaj koji kao Albanac nikad nije imao problema u Hrvatskoj vojsci, ali je imao problema s administracijom prilikom određivanja invaliditeta.

-Predao sam 1994. godine papire za određivanje invalidnosti i imao rok od 14 dana za žalbu, ali rješenje nisam primio jer sam bio na bojišnici. Podivljao sam kad sam vidio da su izostavili neku dokumentaciju o ranjavanju i napisali da nema dokaza da sam bio pod teškom topničkom vatrom i na miniranom području. To je odlučio neki birokrat koji nema pojma što su branitelji proživljavali na bojišnici. Evo samo jednog primjera – ljeto 1995. godine kada su nas na Bjekića Vrhu kod Livna i slijeva i desna napali Srbi. Nismo imali izbora nego se povlačiti pa ponovno napadati. Našli smo se u vrlo teškoj situaciji, ne možete ništa nego se vraćati nazad, a morali smo ponovno u napad jer je zadatak bio osvojiti bunkere pred nama. Nekoliko suboraca ranjeno je, a mi ostali izvukli smo se po jedan na neki proplanak na kojem smo uspostavili kružnu obranu. U svakoj nevolji može se naći pozitivu, pa je tako naš tenkist Besim, bio je iz Bihaća, na svoju ruku mimo zapovijedi počeo pucati po četnicima tako da smo se izvukli iz škripca. Srbi su uzvratili paljbu prema našem tenku, ali tenkist je vrlo prisebno vraćanjem unazad izbjegao izravni napad protuoklopnom raketom. U takvim trenucima morate čuvati svoju i glavu svojih suboraca te izvršiti zapovijed. I onda netko tko nema pojma o ratovanju odluči da nisam bio pod napadom teškim oružjem. Zbog toga sam odustao tražiti utvrđivanje invaliditeta. U ratu se čovjeku promijeni karakter, dok neka sjećanja ne daju mira ne možeš trpjeti nepravdu – kaže Koljaj u čijem sjećanju još i danas jasno žive slike bitaka te ranjenih i poginulih suboraca. Ima Spomenicu Domovinskog rata, Spomenicu domovinske zahvalnosti, medalju Oluja… i teška sjećanja. Sa suprugom živi u Krapinskim Toplicama i nastoji što manje misliti o ratu.

-Povukao sam se u osamu, to mi odgovara, puno pješačim… Jedno vrijeme bio sam toliko ljutit da sam mislio da ne bih ponovno išao braniti Hrvatsku. Ali da treba – bih. Ponosan sam jer sam sudjelovao u obrani Hrvatske. Iako je bilo vrlo teških trenutaka, u ratu nikad nisam zaplakao. Vrlo mi je žao Branka Sabljaka kojega sam iznimno cijenio. Još pamtim lica mojih suboraca dok su izdisali, iako je prošlo mnogo vremena. Tad kažem: „Bože, hvala ti, preživio sam“. – kaže Koljaj. Poručuje hrvatskim mladićima da idu na vojnu obuku. Njemu je u ratu koristilo znanje koje je stekao služeći vojni rok jer je naučio rukovati oružjem i eksplozivom.

-Vojna obuka puno pomogne, znali smo pucati, skloniti se i kretati na bojištu. To se sve treba naučiti, iako ne želim da rata ovdje ikad više bude – poručuje Koljaj.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.