EMILIJ LASZOWSKI – POLJSKI PLEMIĆ, HRVATSKI DOMOLJUB I VELIKI STRUČNJAK ZA ARHIVISTIKU

Pripadnik poljskog plemićkog roda Szelige, Emilij Laszowski (1868. –1949.) bio je pripadnik hrvatske intelektualne elite koji se bavio hrvatskom povijesti i kulturnom baštinom. Pravnik kojega je najviše zanimala povijest objavio je brojne radove iz: povijesti, povijesti umjetnosti, arhivistike, pečatoslovlja, grboslovlja, fotografije i konzervatorstva. Istraživao je prošlost Zagreba, Turopolja, Pokuplja, Hrvatskog zagorja, Gorskog kotara, Like i Primorja te time stvorio temelje povijesne topografije.

Posebno se zalagao za otvorenje Muzeja grada Zagreba što mu je nakon dvadeset godina i uspjelo. Muzej je otvoren 1907. a Laszowski je bio njegov prvi ravnatelj. Laszowski je rođen u starom gradu Brlogu na Kupi, pokraj Ozlja, kao sin jedinac Sigismunda Laszowskoga, Poljaka iz Galicije i austrijskog časnika, i Sidonije Šufflay, hrvatske plemkinje njemačkoga podrijetla. Djetinjstvo i mladost proveo je u rodnom gradu koji mu je bio nadahnuće i potaknuo ga na zanimanje za hrvatsku povijest.

Ubrzo nakon rođenja Laszowskom umire otac te brigu o njemu preuzima djed Filip Šufflay Otruševečki, brloški veleposjednik, pravnik, kolekcionar i bibliofil. Zanimanje za hrvatsku kulturnu baštinu Laszowskom je potaknuo djed koji se pobrinuo da unuk govori jezike. Materinski jezici Laszowskom su bili; hrvatski, latinski i njemački, a služio se i mađarskim i ruskim koje je sam naučio. Pučku školu i niže razrede gimnazije završio je u Karlovcu, više razrede gimnazije u Zagrebu, medicinu je studirao u Grazu, a studij prava završio je u Zagrebu. Laszowski je punih 48 godina radio u Hrvatskom zemaljskom arhivu (Hrvatski državni arhiv) u kojem je od državnog službenika najnižeg ranga napredovao do položaja ravnatelja. Nakon uspostave NDH-a Laszowski je postao ravnatelj Ratnog muzeja i arhiva Prvoga vojno-znanstvenog zavoda Oružanih snaga NDH, ali je na tomu mjestu ostao samo pet mjeseci i smijenjen je bez obrazloženja.

Iako nije bio školovani arhivist, Laszowski je postigao veliki uspjeh u karijeri, stekao veliko znanje i iskustvo te je slovio kao arhivski stručnjak europskoga glasa. Svjestan važnosti arhiva za društveni i politički život naroda isticao je značenje arhiva te je prvi počeo sustavno prikupljati arhivsko gradivo s područja cijele Hrvatske. Otkrio je mnogo povijesnih izvora u domaćim i stranim arhivima važnih za hrvatsku povijest. Mnoge dokumente je spasio od propadanja i sredio prikupljenu dokumentaciju, uredio je i proširio Hrvatski zemaljski arhiv prema pravilima struke te time pridonio razvoju arhivske službe. Po zasluzi Laszowskog središnji arhiv u Hrvatskoj je 1913. smješten na Marulićevu trgu.

Osim u arhivistici, Laszowski je ostavio traga i u hrvatskoj historiografiji jer se bavio znanstvenim radom, a svoja je djela temeljio na činjenicama prikupljenim u domaćim i inozemnim arhivima, knjižnicama i muzejima. Bavio se istraživanjem hrvatske povijesti od Srednjeg vijeka nadalje te je objavio nekoliko iznimno vrijednih zbirki povijesnih izvora. U Laszowskom stvaralačkom opusu je nekoliko tisuća članaka, osvrta, rasprava, studija, monografija i crtica koje je objavio u domaćim i stranim novinama, časopisima, zbornicima te knjigama. Bavio se opisom hrvatskih krajeva; Pokuplja, Hrvatskoga zagorja, Turopolja i Zagreba te dao vrijedan prinos njihovoj toponimiji.

Kao plemić podrijetlom, posebnu je pozornost posvetio proučavanju hrvatskoga plemstva, knezova Zrinskih i Frankapana, te sastavljanju biografija ili priloga za biografije osoba iz hrvatske povijesti. Bio je vrstan poznavatelj paleografije, diplomatike, heraldike, sfragistike i genealogije.

Nije Laszowski samo pisao nego se bavio i osnivanjem kulturnih, znanstvenih, prosvjetnih, dobrotvornih i strukovnih društava, bio je član družbe “Braća hrvatskoga zmaja”, koju je, zajedno s dr. Velimirom Deželićem, osnovao 16. studenog 1905. U toj je družbi do punog izražaja došao sav talent Laszowskog za organizaciju. U razdoblju od 1906. do 1935. bio je prvi veliki meštar i glavni pokretač ili supokretač svih projekata i akcija “Braće hrvatskog zmaja” a često i njihov jedini izvoditelj. Bio je prvi ravnatelj Muzeja grada Zagreba, ravnatelj Knjižnice grada Zagreba i prvi ravnatelj te kustos Arhiva grada Zagreba, a uz to privremeni predsjednik i tajnik Dobrovoljnog društva za spasavanje u Zagrebu, te član Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetničkih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji koje je osnovano 1910. na njegov poticaj. Od 1906. do 1939. Laszowski je obavio niz terenskih arheoloških istraživanja gradina, starih gradova, crkava i samostana diljem Hrvatske, te nekoliko arheoloških iskapanja.

Kao pročelnik odbora za obnovu građevnih spomenika “Braće hrvatskog zmaja” sudjelovao je u obnovi starih gradova Zrina, Kostajnice, Samobora i Dubovca, Ozlja i Bakra. Spasio je od rušenja stare gradove Ribnik i Jastrebarsko, kaštel u Sisku, dvor Lobor, kulu u Knegincu, župnu crkvu u Radoboju kao i mnoge druge povijesne građevine, ali nije, nažalost, uspio spasiti svoj rodni grad Brlog i Cetingrad te Bakačevu kulu i Plemićevu kuću u Zagrebu. Njegov je cilj bio – očuvati i oživjeti hrvatske povjesne građevine. Iako poljskog podrijetla, Laszowski je pokazivao izrazito domoljublje prema Hrvatskoj te je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi, znanosti i arhvistici. No, unatoč svemu tomu u glavnom gradu Hrvatske, kao ni u drugim hrvatskim gradovima, njegovo ne nose ime niti jedna ulica, trg ili ustanova.

Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.