DRAGO KASTRATOVIĆ – NOVINAR OSUĐEN NA PSEUDONIM
Jedan od najpoznatijih hrvatskih Crnogoraca koji je svojim djelovanjem uspješno spajao obje zemlje bio je novinar i publicist Drago Kastratović koji se s Hrvatskom toliko srodio da je nakon sloma Hrvatskog proljeća bio progonjen zbog hrvatskog nacionalizma i bio prisiljen djelovati pod pseudonimom Drago Tović kojeg su mu još ranije kolege nadjenule da ne bi morale lomiti jezik dugim prezimenom. Pravim imenom Dragomir Kastratović, rodio se 6. travnja 1929. u Beranama gdje je pohađao osnovnu i srednju školu i 1948. maturirao. Studirao je pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu od 1951. do 1955. U početku je pisao poeziju i kratku prozu, no odlučio se za novinarstvo te je od 1953.do 1957. pisao književne kritike i članke s područja kulture u časopisu Susreti iz Titograda, a od 1956. do 1957. u Republici, od 1957. do 1958. u Našim temama i Prisutnosti, a od 1955. do 1958. i u kulturnim rubrikama Narodnog lista, Vjesnika i Slobodne Dalmacije te povremeno u Stvaranju (Titograd), Našim razgledima (Ljubljana) i Vidicima (Beograd).
Nakon studija Kastratović dolazi u Zagreb gdje je od 1958. do 1959. radio u Narodnom listu, a zatim od 1959. do umirovljenja 1993. u Vjesniku. Bio je izvjestitelj i komentator u tjednicima Globus (od 1958. do 1963.) i Vjesnik u srijedu (od 1963. do 1971.), za koji je izvještavao i iz inozemstva (Italija, Bugarska, Mađarska, Rumunjska, Čehoslovačka). Među prvima je pisao o nemirima na Kosovu, Praškom proljeću, policijskim dosjeima građana, položaju Makedonaca u Grčkoj i srbijanskoj promidžbi u Hrvatskoj 1971. pa mu je od 1972. ograničeno pravo na objavljivanje. Iz sektora vanjske politike premješten je u Vjesnikova revijalna izdanja Arena i Svijet gdje je pisao kao Drago Tović. Od 1984. bio je redaktor u Nedjeljnom Vjesniku i Vjesnikovoj press-agenciji.
Svi raniji radovi i članci Drage Kastratovića nisu toliko značajni kao njegov rad u Vjesniku u srijedu, kao i kasniji radovi nakon što se povukao iz političkog novinarstva, odnosno nakon što mu više nije bilo dopušteno pisati kao politički komentator. Mnogi njegovi tekstovi u Vjesniku u srijedu bili su vrlo čitani i imali su širok utjecaj u javnosti, što je i proizvelo probleme i optužbe u vrijeme Hrvatskog proljeća. Budući da mu nakon 1971. više nije bilo dopušteno baviti se političkim temama, Drago Kastratović je u hrvatsko novinarstvo po prvi puta uveo priče iz sudskih dosjea koje su i drugi preuzeli kao zanimljivu formu. Osim toga, bio je mentor mnogim mladim novinarima u Hrvatskoj, a koji su sada renomirana imena u tom svijetu.
Padom komunističkog režima i dolaskom demokracije Drago Kastratović opet se mogao slobodno baviti novinarstvom. Bio je glavni i odgovorni urednik tjednika Slobodna Hrvatska od 1991. do 1992. te urednik u Areni do 1993. Ostvario je i zapažena djela kao publicist. Objavio je tri niza kriminalističkih pripovijetka temeljenih na stvarnim slučajevima u Svijetu (1977.–1984.) i Areni (1988.–1990.), a one o muško-ženskim odnosima skupio je u knjizi Budne oči zla (1988.). Napisao je i ljubavne romane Ljeto vraćene ljubavi (1984.) i Praška zvona ljubavi (1985.), a s Damirom Strugarom priredio je knjigu intervjua o spolnosti Intimne tajne poznatih Jugoslavena (1990.). Hrvatskom proljeću kojem je dao doprinos kao novinar posvetio je knjigu Proljeće moderne Hrvatske (2002.) u kojoj je povijesno-publicistički pristup reformnom i studentskom pokretu povezao s vlastitim sjećanjima. Surađivao je i u monografiji Crvena Trešnjevka (1982).
Dolaskom demokracije Drago Kastratović aktivirao se i u politici te je bio jedan od utemeljitelja i potpredsjednik Socijaldemokratske stranke Hrvatske od 1989. do 1994. Bio je i prvi predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske od 1991. do 1999. i suosnivač Društva Crnogoraca „Lovćen“ 1999. Dosljedno se zauzimao za samosvojnost crnogorske nacije i samostalnost Crne Gore čiju uspostavu je doživio nedugo prije smrti. O crnogorskim temama pisao je u časopisima Danas (1994.) i Hrvatska revija (1999.), u zbornicima Pola milenijuma Crnojevića štamparije (1996.), u Dnevniku čitanja jednog intelektualca (2006.) te u knjizi ogleda o prijelomnicama crnogorske povijesti Vrhovi i ponori crnogorskog identiteta (2005.).Dobitnik je Posebne nagrade Društva novinara Hrvatske 1960.
Sa suprugom Verom imao je troje djece, od kojih je kći Miruna krenula očevim stopama te je dugogodišnja novinarka Hrvatskog radija. Drago Kastratović umro je u Zagrebu 8. lipnja 2006.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.