DR. EMANUEL LUXARDO – SPOSOBAN UPRAVITELJ DUBROVAČKE I ZADARSKE BOLNICE
Iako Talijan u vremenima kad je autonomaštvo i talijanaštvo bilo vrlo utjecajno u Kraljevini Dalmaciji, dr. Emanuel Luxardo shvaćao je i podržavao borbu hrvatskog naroda za nacionalnu emancipaciju. Uvijek je pomagao hrvatsku narodnu stvar i do kraja života bio je među aktivnim članovima Hrvatske čitaonice. Na izborima za Dalmatinski sabor i Carevinsko vijeće uvijek je glasovao za hrvatske stranke.
Dr. Emanuel Luxardo, doktor medicine, kirurgije i prava, rođen je 8. rujna 1848. u Zadru, od oca Emanuela i majke Caroline Degiovanni. Obitelj je doselila iz Trsta, a materinski jezik bio mu je talijanski. Studirao je medicinu u Padovi i na fakultetu je postao asistentom, ali se ipak vratio u rodni kraj. Tijekom studija medicine u Padovi istaknuo se talentom i marljivošću pa je postao asistent na anatomiji Medicinskog fakulteta. U medicini je djelovao kao kirurg, internist, porodničar i okulist.
Tu je došla do izražaja njegova umjetnička i majstorska ruka kojom je izrađivao anatomske preparate i mulaže, a o njegovim radovima pohvalno se izrazio i veliki patolog Rudolf Virchow.
Govornički dar i umjetnička ruka u anatomskim radnjama bila su dva rijetka svojstva kojima se na sveučilištu mogla napraviti lijepa karijera. No ljubav prema domovini nagnala ga je da se vrati kući. Po mnogo čemu je bio uzorita osoba, a to se može čitati iz njegove biografije u kojoj, između ostalog, piše:
“Imao je izvanrednu lakoću i kitan način u obrazlaganju svojih mnijenja i među liječnicima pri konzultacijama i pred sudom prigodom kakvih rasprava. Bio je pravnik, kirurg, internist, porodničar i okulist.” Kao praktičar i liječnik odlikovao se opsežnim znanjem i finim postupanjem. U obavljanju svojega zvanja nije razlikovao bogate od siromaha. Samoprijegorno je sve radio. Iako dijete talijanskog odgoja, shvaćao je zamašnost narodnog preporoda i pomagao hrvatsku narodnu stvar.
Od početka studenoga 1880. bio je postavljen za liječnika prvenca (primarijusa) bolnice u Dubrovniku. List Slovinac br. 22/1880. o tom je novom liječniku obavijestio građanstvo ovim riječima: “U Dubrovnik ga je pretekao lijep glas koji je o njemu još u Zadru pukao: Dobro nam došao!” Nakon smrti dr. Ivana Augustina Kaznačića (13. veljače 1883.), dr. Luxadro je postavljen za ravnatelja dubrovačke bolnice te je na toj dužnosti u Dubrovniku ostao do 1888., uz to je bio predsjednik zadarskog Liječničkog društva i član Zemaljskoga zdravstvenog vijeća. Istaknuo se i u proučavanju malarije i tuberkuloze, a objavio je i tri
rasprave – o vađenju stranih tijela, o terapijskoj primjeni jodoforma i o toplomjeru. Umro je 1905. godine u Zadru. Premda iz obitelji u kojoj se govorilo talijanski, osmrtnica mu je objavljena i na hrvatskom, što je u ono doba bila iznimna rijetkost.
Tiskana je u Zadru na dan njegove smrti, 23. studenoga. Iz nje saznajemo više pojedinosti. To je rijedak primjer osmrtnice koja je tiskana na dva jezika (hrvatskom i talijanskom), ali tekst je prvotno bio hrvatski. Dr. E. Luxardo je po narodnosti bio Talijan i talijanski jezik mu je bio materinski. Uz to, u ono je doba u Zadru još bilo puno obitelji talijanskog podrijetla ili obitelji koje su se govorile talijanskim jezikom.
U osmrtnici stoji da je preminuo u dva sata prije ponoći, ali “strpljiv i vedar do zadnjega časa” ravnatelj i prvenac pokrajinske bolnice. Kao ožalošćeni u osmrtnici se navode: “Udovica Ana rođena Klaić i sin Miho, i u ime braće i rodbine nezaboravljenoga pokojnika”, navodi Ivo Marinović u „Reminiscencijama na doktora Emanuela Luxarda i Mihu Klaića. Emanuel Luxardo oženio je kćer poznatog hrvatskog političara Mihe Klaića, Anu. Njezin je otac bio istaknuti domoljub i političar. Miho Klaić je doktorirao arhitekturu u Padovi. Kao član Narodne stranke bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru i član Zemaljskog odbora. Jedan je od osnivača te predsjednik Matice dalmatinske i narodnjačkoga glasila Il Nazionale. Unatoč progonima austrijske vlasti, cijeloga života borio se za uvođenje hrvatskoga jezika u školstvo i upravu te zahtijevao stvarno upravno sjedinjenje Kraljevine Dalmacije s Kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom. Miho Klaić je mnogo pridonio izgradnji novih bolnica u Zadru (1882.), Šibeniku (1883.) i Dubrovniku (1888.).
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.