DR. DANICA BRUNETA BOŠNJAK: NISAM NIKAD RAZMIŠLJALA O SMRTI, UVIJEK SAM SE BORILA ZA ŽIVOT

Oko godinu dana tijekom Domovinskog rata provela je dr. Danica Bruneta Bošnjak, po nacionalnosti Talijanka, kao članica mobilnog liječničkog tima na prvoj crti bojišnice na Velebitu i u okolici Zadra. Tada je imala dva mala sina, njen suprug liječnik također je bio na bojišnici, i oboje su riskirali život. Imala je priliku odvesti obitelj u Italiju, ali nije željela napustiti Hrvatsku

Hrvatska braniteljica dr. Danica Bruneta Bošnjak, specijalistica anestezije i reanimatologije i supspecijalistica intenzivne medicine, spašavala je živote ranjenih hrvatskih branitelja na prvoj crti bojišnice na Velebitu i u okolici Zadra u Domovinskom ratu. Dr. Bruneta Bošnjak po nacionalnosti je Talijanka, rođena je 1956. u Ploštini kod Pakraca gdje je odrasla, a diplomirala je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do 1990. radila je u Brežicama i u bolnici na Šalati u Zagrebu, a 1992. prešla je u KB Dubrava.

-Kada je počeo rat mislila sam da je u redu da pomognem svojoj domovinu znanjem i zvanjem. Pozvali su me u mobilnu kiruršku  ekipu pri specijalnim snagama MUP-a RH, u kojoj su osim mene bili kirurg, tehničar, anestetičar i instrumentarka. Voditelj tima bio je kirurg dr. Hrvoje Jelavić. Kao mobilna kirurška ekipa, pratili smo naše vojnike i policajce direktno na bojišnicu. Oni su bili prva crta, a mi smo ipak bili u boljoj poziciji od njih jer nismo bili u rovovima. Sanitetski stožer je bio blizu prve crte, ali uvijek je naš smještaj bio na najsigurnijem mjestu. S njima smo dijelili smještaj u barakama i ostajali po dvadeset dana na bojišnici. S tim našim vojnicima i policajcima sve smo dijelili. Nismo bili samo doktori za ratne ozljede nego za sve: kronične bolesti, slučajne ozljede, ugrize zmija, posljedice udara groma, psihičke probleme – govori dr. Bruneta Bošnjak. U to vrijeme imala je obitelj, dva mala sina i supruga Ivana, liječnika koji je također bio u mobilnom kirurškom timu na drugoj bojišnici.

-U početku se čovjek boji, a poslije se navikne i ne razmišlja o strahu. Sjećam se da su nas Srbi jednom gađali dok smo se penjali uz Paklenicu i ne znaš je li pala granata ili je samo jeka koja se nakon eksplozije čuje još tri-četiri puta. Išli smo dalje kao da nas se to tiče. Razmišljate samo o tome da pomognete i spasite život kad je netko ranjen. Na našim položajima nismo mogli operirati nego samo pružiti prvu pomoć i poslati ranjene u bolnicu u Zadar ili u Rijeku – govori dr. Bruneta Bošnjak koja je na bojišnici doživjela svašta. Jednom su u Dušicama ispod Svetog Brda na Velebitu zaglavili u snijegu dubokom pet metara i nisu mogli nikamo pa su produžili smjenu za tjedan dana.

-Kao medicinari bili smo pripremljeni na smrt, ali na fakultetu nismo imali predmete ratnu kirurgiju i ratnu anesteziju. Za to nas nitko nije educirao. Bila sam školovana za rad u operacijskoj sali i u intenzivnoj skrbi s osobljem koje je isto tako bilo educirano pod svim potrebnim monitoringom i aparatima, ali rat je sasvim nešto drugo. To su takve situacije da ranjeni nisu niti svjesni što im se događa. Uvijek smo morali biti dovoljno sabrani da riješimo primarni problem, pomognemo čovjeku i održimo ga na životu. Lijep je osjećaj kad reanimiraš branitelja i vratiš ga u život, ali vrlo je žalosno kad ne uspiješ, a bilo je i toga. Moral vojske se razlikovao, kod profesionalaca je jedno, a kod pričuvnog sastava je bio sasvim nešto drugo. Oni isto kao ni mi nisu bili školovani ni pripremljeni za sve te situacije u kojima su se našli. Osim ratnih rana, bilo je  i svakakvih drugih problema. Iz naše ekipe nitko nije stradao, ali znam da je u to vrijeme na ličkom ratištu nastradao kolega iz Rijeke kada su Srbi direktno gađali Crveni križ – govori dr. Bruneta Bošnjak. Uvijek su imali dovoljno lijekova i sanitetskog materijala, sami su spremali torbe kad su dobili obavijest da idu na bojišnicu i odlučivali koje lijekove i koliko anesteziološkog materijala uzeti.

-Možda smo imali sreću što smo naslijedili bivšu vojnu bolnicu tako da je svega bilo dovoljno. Imali smo i sanitetska kola, ali puno puta nisu mogla prići na teren gdje smo bili pa smo zvali vojne helikoptere kad je trebalo. Tada nije bilo mobitela, komuniciralo se radio vezom. Nije bilo ni hladnjaka za lijekove pa smo serum za ugriz zmija držali u izvoru vode na Velebitu koja je bila vrlo hladna – govori dr. Bruneta Bošnjak koja ima oko godinu dana braniteljskog staža. S civilima nije imala nikakvog dodira, osim jednom kada je tek stigla na Velebit.

-Prva intervencija bila je porod i rekla sam da je to dobar znak. U četiri sata ujutro zvao me je kirurg da rađa žena u Lukovu Šugarju podno Velebita. Krenula je u bolnicu, ali je dobila trudove i dok sam došla već je rodila djevojčicu – govori dr. Bruneta Bošnjak koja nije imala priliku upoznati žene vojnikinje, jedine žene na bojištu bile su iz saniteta. Na bojištu su održavale samo najosnovniju higijenu, što nije bilo jednostavno. Bili su smješteni u baraci koju je grijala peć na drva „bubnjara“ pa je bilo dima i čađe.

-Kada smo sišli s Velebita, medicinska sestra i ja nismo mogle nikako oprati vrat od čađe pa smo se smijale same sebi – prisjeća se dr. Bruneta Bošnjak. Nakon povratka s bojišta bila je slobodna tjedan dana i vraćala se na posao u bolnicu gdje je svakodnevno dolazilo dvjesto-tristo ranjenika i gdje je svaki drugi dan dežurala po 24 sata što je bilo vrlo naporno. U bolnici je imala  puno više posla nego na bojišnici, ali je tamo bila izložena i riskirala život.

-Neko vrijeme pamtila sam imena branitelja koje sam spasila, ali poslije sam zaboravila. Spasila sam jednog čovjeka iz Obrovca koji je bio ranjen dum dum metcima – vani je mala ulazna rana a unutra je hematom krvi, koji me je pozdravio putem televizije sa sajma u njegovu gradu gdje je prodavao suvenire – govori dr. Bruneta Bošnjak. Njeni roditelji Talijani ostali su tijekom Domovinskog rata u kući udaljenoj desetak kilometara od prve crte bojišnice kod Pakraca, a kod njih su spavali hrvatski branitelji. Iako imaju kuću i u Zagrebu, otac je govorio da ga nitko neće istjerati iz njegova rodnog mjesta i stalno je bio na straži, dok je majka dr. Brunete Bošnjak u prosincu 1991. godine nakratko došla u Zagreb.

– Moj brat je još prije rata živio u Italiji i tamo nam je 1991. bio našao stan. Govorimo talijanski i lako bismo se uklopili, ali nismo željeli otići iz Hrvatske. Načelno sam dogovorila sa suprugom i roditeljima da ćemo samo u slučaju da Zagreb padne u srpske ruke otići u Italiju. Ne bih mijenjala ništa što sam tada učinila. Moj poziv je takav da ako treba nekom spasiti život – uložit ću sve što mogu i znam da to učinim. Tako razmišljam i danas. Nisam nikad razmišljala o smrti, uvijek sam se borila za život – kaže dr. Bruneta Bošnjak.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.