DEŽE KELEMEN: POSTAO SAM SVJESTAN DA JE MOJ BRAT MRTAV TEK KAD SMO STIGLI NA SLOBODNO PODRUČJE

Kao maloljetnik Deže Kelemen, Mađar po nacionalnosti, priključio se obrani Laslova. Tijekom žestokih uličnih borbi, dan prije pada sela, poginuo je njegov 19-godišnji brat. Deže je satima pješačio noseći ranjenoga prijatelja u koloni branitelja, ranjenika i civila koja se probila iz potpuno opkoljenoga sela

Deže Kelemen, Mađar po nacionalnosti, 1991. bio je maloljetnik kada se priključio obrani Laslova, sela s većinski mađarskim stanovništvom koje se šest mjeseci uspješno odupiralo srpskim agresorima. Njegov opušteni tinejdžerski život rat je posve promijenio – suočio se s razaranjem sela u kojemu je živio s roditeljima, bratom i sestrom te stradanjem najbližih, susjeda i prijatelja. Unatoč tomu, 17-godišnji mladić, koji je toga ljeta završio drugi stupanj građevinske škole u Osijeku, nije želio napustiti svoj dom i otići u ratom nezahvaćeni dio Hrvatske kao što su učinile njegova majka i sestra. Ostao je s ocem i bratom braniti Laslovo koje je sve do pada 24. studenog 1991. bilo jedna od glavnih crta obrane Osijeka.

– Rođen sam u Osijeku, ali sam iz Laslova i cijeli život, osim u vrijeme progonstva, živio sam ovdje. Svi moji prijatelji Hrvati i Mađari ostali su braniti Laslovo i to je zajedništvo krasilo Laslovačku satniju tijekom cijeloga Domovinskoga rata – govori Kelemen. Obrana Laslova utemeljena je na seoskim stražama nakon što je počela balvan revolucija u susjednim srpskim selima. Bilo je vrlo malo oružja tako i tada ga nije nije imao svaki branitelj. Čim su došli do oružja, u selu je formirano dvadeset obrambenih punktova i Laslovačka satnija, kojom je zapovjedao Ladislav Kočiš, i svatko je dobio raspored obveza. Kelemen je, iako maloljetan imao iste dužnosti kao ostali branitelji koji su danonoćno dežurali na punktovima i odbijali srpske napade.

-Kada su napadi postali intenzivni, civili i obitelji s djecom napustili su selo. Kako je vrijeme odmicalo, napadi su postali jači i stotine granata padale su dnevno na Laslovo, a četnici su se u susjednim srpskim selima grupirali u sve većem broju oko našeg sela. Nije mi bilo svejedno, ali prevladalo je prijateljstvo i zajedništvo i nisam želio otići. Zapovjednik je nama mlađima povremeno dao tri-četiri dana predaha, ali nije nam palo napamet odustati i uvijek smo se vraćali na bojišnicu. Iako je strah ponekad bio prisutan, čovjek se u takvoj situaciji zanese pa nema ni vremena misliti o tome, ali kad je palo Ernestinovo mislim da je strah bio vidljiv kod svakoga od nas. Predaja nikako nije bila opcija jer smo znali da je to – smrt. Odlučili smo braniti se koliko i kako god možemo – govori Kelemen. Dan prije nego što se 24. studenog 1991. kolona od 267 branitelja, 27 ranjenika i civila pod vodstvom zapovjednika Kočiša pod okriljem noći probila iz potpuno opkoljenoga Laslova, Kelemenu je poginuo brat kojemu je bilo tek devetnaest godina. U tom je trenutku u Laslovu „gorjelo i nebo izmelja“ i nije bilo vremena za tugu i oplakivanje. Tada su braća Kelemen bili dio Prvoga internacionalnoga voda sastavljenoga od međunarodnih dragovoljaca koji je 6. listopada došao u pomoć Laslovu i koji je vodio Eudardo Rozsa-Flores Chico. Na laslovskoj bojišnici taj je vod bio pod zapovjedništvom Kočiša koji mu je dodijelio pet Laslovčana kako bi pomogli strancima snaći se u selu.

– Toga dana kada je moj brat poginuo vodile su se žestoke borbe na punktu gdje smo bili. Ušli su nam tenkom, iza kojega je išlo pješaštvo i počele su ulične borbe. To je bio žestoki okršaj i čovjek u tom trenutku nije potpuno svjestan tragedije, a i nada se da to nije istina – govorio Kelemen koji je postao svjestan bratove smrti tek kada je stigao na slobodno područje.

-Kada sam u Ivanovcu spustio svojega prijatelja na nosila u kamionu koji je vozio ranjenike u osječku bolnicu postao sam svjestan toga i da je moj brat mrtav. Gledajući za kamionom koji je vozio mojega prijatelja s kojim sam odrastao, a koji je bio ranjen u nogu i ruku i kojega sam nosio cijelim putem u koloni, postao sam svjestan svega – brat mi je mrtav, nemam dom i ne znam kamo idem – govori Kelemen. Prisjeća se da je te noći krenuo u kolonu s mišlju „bit će što Bog da“. Njegov ranjeni prijatelj poslije mu je bio vjenčani kum, a on je ostao u vojsci do 1998. U Laslovačkoj satniji bio je do 1996., tada je rasformirana, pa je s nekoliko Laslovčana prešao u 3. gardijsku brigadu.

-Ostao sam u vojsci do kraja 1998. i onda sam časnim otpustom izašao. Poslije sam se zaposlio u Gradu Osijeku i tamo radio deset godina a potom otišao u vojnu mirovinu – govori Kelemen koji je ratni vojni invalid, a budući da je bio maloljetni branitelj umirovljenje se dogodilo automatizmom.

Poslije rata zasnovao je obitelj, dobio sina i kćer i nakon mirne integracije vratio se u Laslovo u kuću koju je naslijedio od djeda.

-Nikad nije ni bila opcija otići negdje drugdje jer smo uvijek u progonstvu sanjali o tome da ćemo se jednog dana vratiti. Laslovo je 1991. krasilo zajedništvo Mađara i Hrvata, zajedno smo živjeli i mislim da je snaga te sloge toliko dugo branila Laslovo. Da nije bilo toga zajedništva ne bi postojala ni laslovačka obrana. Svake godine 24. studenoga okupimo se i položimo vijence na spomenik poginulima i nestalima, neka ne bude uzaludna njihova žrtva – kaže Kelemen. Nada se da odavanje počasti nikad neće prestati jer oni koji su dali svoje  živote za Laslovo i Hrvatsku to zaslužuju. A da se ponovi 1991. Kelemen bi opet učinio isto, branio bi svoj dom i domovinu. Njegova djeca, sin i kći, sada su stariji nego što je on bio kada je počeo Domovinski rat. Sin je vozač kamiona i krstari europskim cestama, ali živi u Laslovu. Kelemen je nakon razgovora žurio kući kako bi ga dočekao pri povratku s puta. Njegova je kći završila fakultet i sada je u inozemstvu.

-Moj život je u Laslovu. Kada sam bio prognanik samo sam mislio o povratku – iskreno govori Kelemen. Laslovo je obnovljeno nakon mirne reintegracije, a u tome je mještanima puno pomogla i Mađarska posebice četrnaest naselja iz Mađarske i Rumunjske koja kao i Laslovo nose ime po mađarskom kralju Ladislavu. Udružili su i zajednički pomagali Laslovčanima tijekom Domovinskoga rata i poslije u obnovi sela. U znak zahvale Laslovčani svake godine organiziraju susrete u jednom od tih mjesta na kojima i Kelemen obvezatno sudjeluje.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.