BULCSÚ LÁSZLÓ BORAC PROTIV TUĐICA U HRVATSKOM JEZIKU
„Mene je Bulcsú László zapanjio svojom umješnošću da primjenjuje rigorozne matematičke odnose na jezičnu stvarnost. Ali isto tako László je bio, kao nitko drugi, pripravan da to objašnjava, neumorno. Više nego je itko mogao izdržati“, rekao je Radoslav Katičić povodom 95. rođendana Bulcsúa László.
Bulcsú László, jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca, poliglot, prevoditelj, informatolog i dugogodišnji profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu rodio se u Čakovcu 1922. godine. Po ocu je Mađar, a po majci Hrvat. Njegov otac László Bela bio je poznati čakovečki odvjetnik.
Nakon studija elektrotehnike u Budimpešti, László je na Sveučilištu u Zagrebu studirao slavistiku i diplomirao 1952. godine. Jedno vrijeme radio je kao profesor u sinjskoj gimnaziji. Govorio je 40 jezika!
„ U Sinju je također napravio dio svoje ostavštine. Naime, dao je popisati sve gramatičke tvorbe lokalnog izričaja, zanatsku terminologiju. Sve to stavljao je na papiriće, prisjeća se Marko Grčić, književnik, prevoditelj, publicist i novinar. Imao je, kaže, i dvije debele bilježnice, takozvane svaštare sa stotine i stotine primjera lokalnog govora. Bulcsu je bio intelektualni orjentir, ne samo za mlade iz Sinja već i sa sela. Bio je neka vrsta čuda. Zahvaljujući njemu ti ljudi postali su stručnjaci u svome pozivu, ne samo u Hrvatskoj već i izvan naše zemlje, rekao je Marko Grčić, o čovjeku koji je ostavio iza sebe impresivan stvaralački opus našoj kulturnoj baštini.
Bio je olimpijski plivački reprezentativac (kandidat 1948. za OI u Londonu) i hrvatski rekorder u klasičnome plivanju leptirovim načinom. No, malo je poznato da se čak i u dubokoj starosti rekreativno bavio plivanjem. Tako star mogao je preplivati u bazenu 15 kilometara. Čak je vodio i školu plivanja.
Kao učenik i asistent Stjepana Ivšića te poznavatelj mnogih jezika, Bulcsú je od 1955. godine bio zaposlen na Filozofskome fakultetu, gdje je do umirovljenja 1993. i poslije, na različitim katedrama, predavao slavistiku, rusistiku, opće jezikoslovlje i informatologiju.
Od 1964. do 1970. godine predavao je slavistiku na sveučilištima u SAD-u (Sveučilište Indiana, Sveučilište u Chicagu, Sveučilište Yale), a doktorirao je 1986. godine na Sveučilištu u Chicagu s temom „An Information Science Approach to Slavic Accentology“.
Kako je prije lingvističkih studija studirao elektrotehniku, a osobito zanimanje pokazivao za matematiku i fiziku, László se zarana bavio proučavanjem brojevnih relacija u jeziku te matematičkih aspekata jezika. I nakon prelaska na filološke studije zadržao je živi interes za matematiku (kao i fiziku i tehničke znanosti), pa je on u Hrvatskoj, kao i na prostorima bivše države, jedan od malobrojnih pionira uporabe računala u obradbi jezika, još u godinama kada se kod nas računalo nije mnogo rabilo ni u prirodnim i tehničkim disciplinama. Među ostalim je osmislio i metodološki pripremio rad na izradbi konkordancija djela starijih hrvatskih pisaca, što su ih poslije izradili njegovi kolege Željko Bujas i Milan Moguš te njegovi i njihovi učenici. Jednako je tako, osobito nakon rada na Sveučilištu u Chicagu, utemeljio Katedru za informatiku.
Bavio se algebarskom lingvistikom, bio jedan od pionira strojnoga prevođenja i inoviranja jezikoslovnih studija; na Zagrebačkom je sveučilištu zasnovao informatiku u humanističkim područjima i među prvima započeo računalnu obradbu hrvatskih tekstova. Među ostalim bavio se filološkim tumačenjem i jezikoslovnom raščlambom asirske klinopisne književnosti, pa je preveo s izvornika niz temeljnih spisa drevne mezopotamske književnosti. László je kao pokretačka snaga Zagrebačkoga lingvističkoga kruga presudno utjecao na oblik hrvatskoga jezikoslovlja.
Ustrojio je dvogodišnji studij društveno-humanističke informatike i četverogodišnji studij informacijskih znanosti na Filozofskome fakultetu i bio voditeljem Katedre i pročelnikom Odsjeka. Od 1992. godine i osnutka Katedre za algebarsku i računalnu lingvistiku na Odsjeku za opću lingvistiku do umirovljenja bio je njezinim predstojnikom.
Bulcsú László poznat je i kao veliki borac protiv tuđica u hrvatskom jeziku, osobito anglizama i balkanskih riječi. Takvim odnosom prema hrvatskom jeziku odgojio je i usmjerio u znanstvenom radu novi naraštaj hrvatskih jezikoslovaca, a uskrisio je i jedan tip hrvatskog jezika.
Lászlóov doprinos oblikovanju hrvatskoga jezika teško je odrediva dosega. Široj je javnosti Lászlóov rad koliko-toliko poznat po zagovoru morfonološkog (tvorbenoga) pravopisa i izgradnji hrvatskoga nazivlja, jer je veliku većinu tuđica (pa i onih grčkoga i latinskoga podrijetla) zamijenio novotvorenicama. Lászlóov je prijedlog za reformu hrvatskoga pravopisa na tragu Zagrebačke škole (te su propise rabili Bogoslav Šulek, Adolfo Veber Tkalčević, August Šenoa, Ante Kovačić, Eugen Kvaternik) − no, László je ortografske propise još strože ustrojio.
Bio je počasni član Matice Hrvatske u Varaždinu te član Akademskoga korpusa Mađarske akademije znanosti. Također je bio počasni predsjednik Hrvatskog društva za jezične tehnologije. Umro je 4. siječnja 2016. u 94. godini u Čabrajima kod Križevaca, a urna mu je položena na groblju u Križevcima.Hrvatsko filološko društvo 2017. godine utemeljilo je i dodjeljuje Nagradu “Bulcsú László” za filologiju.
Napomena: Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.