BAŠKIM SALJIJI: JOŠ ČUVAM KRVAVU ODORU U KOJOJ SAM RANJEN
Ratni put Baškima Saljijia, hrvatskog branitelja i dragovoljca Domovinskog rata, trajao je 1440 dana. Proveo ih je na prvim crtama bojišnice u Slavoniji. Ranjen je i ostao je invalid, a u ratu je izgubio i brata također dragovoljca i hrvatskog branitelja.
Dragovoljac Domovinskog rata, hrvatski branitelj Baškim Saljiji, rođen 1970. u Črnkovcima u Hrvatskoj od oca Albanca, iz Suve Reke s Kosova, i majke Hrvatice iz Črnkovaca, u ožujku1991. godine pozvan je da pristupi policiji u Belišću. Po zanimanju je strojarski tehničar, ali je 19. svibnja 1991. obukao policijsku odoru i postao policajac i hrvatski branitelj. U Hrvatskoj vojsci ostao je do 16. travnja 1995. godine, njegov ratni put trajao je 1440 dana. Hrvatski branitelj i dragovoljac bio je i njegov dvije godine stariji brat Vlaznim koji je u studenom 1991. godine dragovoljno odlučio braniti Hrvatsku kao pripadnik 107. brigade. Mjesec dana poslije poginuo je u Paulin Dvoru. Saljiji je najprije bio raspoređen u Policijsku postaju u Valpovu gdje je radio na osiguranju i kontroli prometa, sudjelovao je i u obrani Baranje sve do 22. kolovoza kada se policija povukla iz Belog Manastira nakon pada grada. Potom je u Baranjskom Petrovu Selu sudjelovao u izvlačenju stanovništva i policije iz Baranje nakon što je okupirana. Ranjen je 7. studenoga 1991. godine u Bizovcu kod benzinske pumpe dok je pucao na avione koji su raketirali središte mjesta.
-Bio je to prvi zračni napad na Bizovac, avioni su raketirali željeznički kolodvor i središte mjesta, a bacili su i bombe; krmače od 250 kilograma i jednu od 500 kilograma. Pet-šest aviona najprije je odletjelo prema Osijeku, ali vratili su se nakon sat i pol vremena i raketirali Bizovac. Pucali smo na te avione, zajednički vojska i policija. Na mojem punktu bilo nas je četvorica, trojica su poginula, a ja sam ranjen. Digla se prašina, sve je bilo sivo i crno, ništa nisam vidio. Osjetio sam veliku vrućinu i da nešto ne valja. Gledam ruke i vidim da gore, gorjeli su plamenici kao svijeće, stavio sam ih među noge da ugasim plamen. Osjetio sam nešto toplo na glavi i krv te počeo bježati u zaklon u kojem su bili civili. Tada sam osjetio da sam ranjen u rame i leđa, a lice i ruke su mi jako izgorjeli – kaže Saljiji koji je noć prije nego što je ranjen sanjao znakovit traumatičan san kao najavu toga događaja. Odvezli su ga u bolnicu u Našice gdje je ostao na liječenju; imobilizirali su mu rame, izvadili gelere iz tijela i sanirali opekline na rukama i licu.
-Pincetom su mi kožu skidali toliko sam gadno bio opečen. Tada nisam znao da su moji kolege s punkta mrtvi. Tek kada su mi došli tata i brat u posjet u bolnicu rekli su da su moji kolege mrtvi. Nisam to prihvatio odmah jer mi je sve bilo svježe. Nakon liječenja, u ožujku 1992. vratio sam se ponovno u policiju. Još čuvam kompletnu krvavu odoru u kojoj sam ranjen. Držim je u podrumu u obiteljskoj kući i ponekad pogledam, ali nemam nikakvih emocija kad je vidim – kaže Saljiji. Ponekad sanja sve što je proživio u ratu, pogotovo u zadnje vrijeme mu se te slike vraćaju pred godišnjicu ranjavanja pa mu bude sve nekako teško i mrsko. Teško se nosi i s bratovom pogibijom.
-Kada su došli iz 107. brigade javiti da je moj brat poginuo, nisam mogao vjerovati da je mrtav. Trebalo mi je mjesec dana da to prihvatim. Mojega brata ubila je JNA tenkovskom granatom dok se naša vojska povlačila iz Paulin Dvora. Osim njega poginuo je još jedan branitelj, a nekoliko ih je ranjeno. Poslije bratove smrti imao sam još veći poticaj na bojišnici. Nisam osjećao strah iako sam bio svjestan da mogu poginuti kao i on – kaže Saljiji.
Ima status dragovoljca Domovinskog rata, 30 posto invaliditeta i invalidsku mirovinu. Uz njegovu arhivu numizmatike, skuplja stare novčiće, stoji i Spomenica Domovinskog rata. Živi sam u stanu u Belišću, nikad se nije ženio i nema djece.
-Nije ovo ono za što smo se borili. Očekivali smo bolji život, ali ništa od toga. Ne žalim što sam branio Hrvatsku, žao mi je zbog onoga što se događalo poslije rata, ali išao bih ponovno jer vrijedi boriti se za sebe i svoju zemlju – kaže Saljiji.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.