ANNA TARSILLA DEL CROCIFISSO NA PAPINOM JE POPISU OSOBA KOJE ĆE BITI PROGLAŠENE BLAŽENIMA I SVETIMA

Kći i jedno od sedmero djece krojača Pietra Host-Ivessich i kućanice Marie, rođene Maraspin, Anna Francisca Carola rođena je 6. prosinca 1895. u Puli. Kao redovnica Misionarskih sestara Presvetog Srca Isusova i Marijina dobila je ime Anna Tarsilla Osti, a ono se nalazi na Papinom popisu osoba koje će biti proglašene blaženima i svetima. Bila je bolničarka u bolnici u Puli, živjela je ponizno u vjeri i požrtvovno skrbila o bolesnicima te je bila vrlo cijenjena i poštovana. Njenu biografiju Venerabile suor Tarsilla Osti, anima eucaristica napisao je talijanski franjevac Massimiliano Taroni, svećenik i publicist. Iako je rado išla u školu i bila dobra učenica, Anna Francisca Carola prekinula je školovanje nakon završetka petog razreda osnovne škole jer je njena majka zahtijevala da pomaže sestri u krojačnici. Tada je zapisala u dnevnik: “Desideravo tanto di continuare, ma la mia mamma non mi acconsentì perché aveva bisogno di mia sorella per la sartoria (questa non aveva voglia di studiare). Così non mandò neppure me, perché sembrava brutto, secondo lei: dovevamo essere eguali. Quanta pena per me, come si riaprivano le scuole! Invece di guardare i negozi di moda mi fermavo innanzi alla vetrine di libri, quaderni…”. Toliko sam željela nastaviti, ali moja mama nije pristala jer je trebala moju sestru za krojenje (ona nije htjela učiti)… Morale smo biti iste… Umjesto da gledam modne dućane zastajala sam ispred izloga knjiga, bilježnica…“

Njena je obitelj početkom Prvog svjetskog rata 1915. evakuirana iz Pule u izbjeglički logor Pottendorf-Landegg u Mađarskoj, ali su se poslije vratili. Anna Francisca Carola bila je lijepa djevojka i godilo joj je biti uočena, čak se i zaručila s nekim poštanskim činovnikom, ali umjesto za brak odlučila se za redovništvo. To je bilo iznenađenje jer iako je bila iz katoličke obitelji, njeni roditelji kao ni braća i sestra, a od njih sedmero preživjelo ih je samo troje, nisu bili praktični vjernici.

Nakon sestrine smrti u siječnju 1925. godine Anna Francisca Carola javila se časnim sestrama Svetih Srdaca koje su je primile i već je u kolovozu te godine uzela ime Tarsilla od Raspetog, suor Tarsilla del Crocifisso, te odjenula redovničku odjeću. Potom je poslana raditi u Mornaričku bolnicu u Puli, gdje je 1929. položila ispit za bolničaru i radila sve do kraja Drugog svjetskog rata. Gledala je patnje bolesnika, ali i živjela svoje osobne, u tri godine umrla su joj još trojica braće i majka, tako da je u kolovozu 1932. na polaganju njenih vječnih zavjeta prisustvovao samo njen otac.

Poslije Drugog svjetskog rata, u kolovozu 1945. sestre Svetih Srdaca napustile su Pulu, a s njima je u Rim otišla i Anna Tarsilla, koja je u listopadu iste godine poslana u Lanciano kod Chietti u regiji Abruzzo. Postala je voditeljica ženske skupine volonterki koje su išle po kućama i pomagale starima i bolesnima osobama. Potom je deset godina (1948.-1958.) bila glavarica časnih sestara koje su vodile bolnicu u Piedimonte d’Alife u regiji Kampaniji.

S vremenom su joj se počeli javljati zdravstveni problemi. Njeno zdravlje se vrlo pogoršalo, patila je od  uznapredovalog artritisa, te je jednog dana vraćajući se s posla iz bolnice i uspinjući se stubama ostala na mjestu oduzeta. Unijeli su je i stavili u krevet iz kojega više nije mogla sama ustati. Iako su časne sestre dobro skrbile o njoj, u rujnu 1958. njena dvojica braće želeći joj pomoći odveli su je u bolnicu Napulj, ali liječenje joj nije pomoglo. Premještena je u sjedište redovnica Svetih Srdaca u Rimu gdje je umrla 26. prosinca 1958. godine i u njihovoj crkvi je pokopana. O svojim mističnim doživljajima pisala je u dnevniku koji je vodila. Za njena života hvalili su je kao iznimnu osobu obdarenu brojnim vrlinama, osobito zbog pomoći bolesnima, a postoje i svjedočenja o ozdravljenjima po njezinom zagovoru.

Dijecezanski postupak njena proglašenja blaženom pokrenut je u veljači 1987. godine, a 15. ožujka 2008. godine Papa Benedikt XVI. proglasio ju je prečasnom, venerabile. Prva je Istranka koja je dobila taj status i čast.

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.