ABEDIN RAMADANI: PONOSAN SAM ŠTO SAM BRANIO HRVATSKU, MOJU DRUGU DOMOVINU

Godinu i pol dana proveo je Abedin Ramadani na ličkoj bojišnici i ponosan je što je branio Hrvatsku u Domovinskom ratu. Iako mu je sedamdeset godina još uvijek radi i ne namjerava uskoro u mirovinu.

Hrvatski branitelj Abedin Ramadani, Albanac s Kosova, mobilizirani je sudionik Domovinskog rata. Rođen je 1955. godine u Gornjem Prekazu kod Kosovske Mitrovice u kojoj je završio srednju tehničku školu. Nakon što je odslužio vojni rok i neuspješno tražio posao na Kosovu, Ramadani je 1979. godine odlučio doći u Hrvatsku. U Rovinju je radio njegov tetak koji mu je našao posao u tvornici za preradu ribe Mirna. U tom je istarskom gradu osnovao obitelj, oženio je djevojku iz Rovinja i dobili su dvoje djece. Ramadani još uvijek radi i cijeli je radni vijek proveo u istom poduzeću, u tvornici Mirna skupio je ukupno četrdeset sedam godina radnog staža. Vijest o mobilizaciji 1992. godine dobio je na poslu.

-Otišao sam raditi u noćnu smjenu kada mi je telefonirala žena i plačući rekla da je došla vojna policija po mene da idem u rat. Imali smo dvoje male djece, ali sam s osmijehom to doživio. Rekao sam joj: „Hvala Bogu, idem braniti moju drugu domovinu Hrvatsku.“ – kaže Ramadani prisjećajući se trenutaka kada je mobiliziran. Raspoređen je u 119. brigadu i poslan na bojište u Gospić.

-Bilo nas je četrdeset pet mobiliziranih i sve su nas poslali u Gospić. U mojoj bojni bio sam jedini Albanac i suborci su me vrlo dobro prihvatili. Mi smo bili domobrani i moja prva zadaća bila je, kao i svih ostalih koji su došli, biti na drugoj crti bojišnice. Tek nakon dva tjedna poslali su nas na prvu crtu bojišnice ispod Velebita. Blizu našeg položaja bio je UNPROFOR, a s druge strane bila je neprijateljska srpska vojska koju smo vidjeli kao i oni nas. Čim bi pao mrak Srbi su pucali sa svih strana po nama, a po danu je bilo mirno. Dok sam bio na prvoj crti bojišnice nije me bilo strah, ali nije bilo ni ugodno biti na meti snajpera iz kojeg su često pucali po nama. Drugi problem bili su suborci koji su pili alkohol i mogli stvoriti probleme. Zapovjednik naše bojne bio je iz Rovinja, a kada se razbolio postavili su mene za zapovjednika. Tada sam suborce upozorio da ću onoga tko se opije izbaciti iz bojne – kaže Ramadani koji je tako riješio problem s alkoholizmom, a onaj sa snajperom riješen je na drugi način.

-Kada je jedan naš suborac ranjen iz snajpera javili smo zapovjedništvu da na nas učestalo pucaju iz snajpera i to je riješeno tako što je došao naš snajperist i uzvratio – kaže Ramadini.

Njegov je ratni put trajao godinu i pol dana na bojišnici u Gospiću, Ličkom Ribniku, Ličkom Osiku i Debeloj Glavi ispod Velebita. Razvojačio se krajem 1993. godine.

-Zimi su temperature bile vrlo niske, čak minus 28 stupnjeva Celzijevih zbog čega su se neki moji suborci gadno razboljeli. Nije bilo lako to izdržati, ali vjerovali smo u pobjedu – braniš svoj prag – kaže Ramadani.

Njegovi su roditelji na Kosovu znali da je hrvatski branitelj i bili ponosni na njega, posebno otac koji je umro u travnju 1993. godine dok je Ramadani bio na bojišnici.

-Doznao sam da je moj otac umro tek kada sam se vratio s bojišnice u Rovinj. Vrlo teško mi je o tome govoriti, najteže mi je što mu nisam bio na pogrebu. Moj je otac bio ponosan što njegov sin brani Hrvatsku u kojoj živi. Iz moje šire obitelji četiri moja rođaka bili su hrvatski branitelji na bojišnici kod Siska na Banovini. Oni su poslije rata otišli u SAD i Belgiju – kaže Ramadani.

Još uvijek nije u mirovini iako mu je 70 godina. Radi u tvornici Mirna vrlo odgovoran posao, u hladnjači kontrolira 14 tona amonijaka. Ramadani se doškolovavao uz rad i u Rijeci završio školu za opasne plinove. Danas gotovo više ni nema takvih stručnjaka.

– Volim svoj posao, volim tvornicu Mirna, tu sam došao kao mladić, a sada sam rukovoditelj desetorici zaposlenih. Podravka je vlasnik Mirne i iz uprave su mi rekli da ne trebam ništa fizički raditi samo držati amonijak pod kontrolom, te da ostanem raditi dokad god mogu – kaže Ramadani.

U slobodno vrijeme druži se s prijateljima koje je stekao na ratištu i često organiziraju braniteljske sportske igre.

-Prijatelje iz rata se ne zaboravlja. Nema trenutaka koji su mi ostali posebno traumatični, ali normalno je da ti rat ostane u mislima. Jednom sam sanjao da su došli neprijatelji i hoće me daviti i kada sam se prenuo ošamario sam ženu. Kada sam je pošao udariti drugi put, primila mi je ruku i pitala što mi je. Probudio sam se i ispričao joj što sam sanjao. Zbog toga ona često upozori prijateljice da paze ako su im muževi bili na ratištu jer ih mogu neugodno iznenaditi – kaže Ramadani.

Na Domovinski rat podsjeća ga pištolj koji je imao kao osobno naoružanje, te fotografije koje su njegova djeca nosila u školu pokazati da im je tata bio hrvatski branitelj, na što je Ramadani vrlo ponosan.

-Iako nisam dragovoljno išao u Domovinski rat nego sam mobiliziran, ponosim se time što sam bio hrvatski branitelj. U ratu nemaš vremena za razmišljanje, samo je jedan cilj – obrana. Kada putujem s obitelji u Dalmaciju i prođem pored Gospića želim stati tamo i hodati po šumama gdje su bile prve crte bojišnice da pokažem ženi i djeci gdje sam ratovao. Hvala Bogu da sam ostao živ i zdrav, a nisam nikoga ubio – kaže Ramadani.

Smatra da, s obzirom na sve što se događa u svijetu, ali i u našem susjedstvu, mogućnost za rat uvijek postoji.

-To nije dobro. Poručio bih mladima da misle na sutra i grade budućnost u miru – kaže Ramadani.

Kao hrvatski branitelj nije ništa tražio od države. Smatra da se hrvatska država dobro brine o braniteljima. Potkrepljuje to primjerom da su ga prije nekoliko mjeseci zvali iz Zagreba i pitali kakvo mu je zdravlje, te mu nudili da u Puli obavi besplatan sistematski pregled.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.