HARUN NUHI: Najteži trenuci u ratu bili su kada sam išao obavijestiti obitelj da im je poginuo sin, otac, brat
Dragovoljac Domovinskog rata Harun Nuhi, Albanac iz Sjeverne Makedonije, u obranu Hrvatske uključio se u srpnju 1991. u Petrinji. Među suborcima je stekao prijatelje i više se nije vratio u svoj rodni grad, ostao je živjeti u Petrinji nakon završetka Domovinskog rata.
Harun Nuhi, dragovoljac Domovinskog rata, Albanac je zanimljiva i nevjerojatna životopisa. Istodobno je bio i komunist i separatist – komunistički omladinski aktivist i ilegalni borac za slobodu Kosova. Nuhi je rođen 1961. godine u Tetovu u Sjevernoj Makedoniji u obitelji koja je tijekom Drugog svjetskog rata podržavala albanske baliste. Bio je dijete gastarbajtera, roditelji su mu bili u Njemačkoj a on je živio s djedom koji je bio za Veliku Albaniju te je tako odgajao i unuka. Nuhi se oženio vrlo mlad, već kao sedamnaestogodišnjak vjenčao se sa školskom kolegicom, završio je gimnaziju i namjeravao studirati medicinu, ali je upisao studij kemije na sveučilištu u Prištini. Nije ga završio zbog političkog progona – ostalo mu je nekoliko ispita i diplomski rad kada je razotkriven i suđen zbog političkog djelovanja, ali u zatvoru nije završio. Prije izricanja presude, uz pomoć prijatelja koji su radili u pravosudnom sustavu, pobjegao je u Grčku. Poslije je otišao k roditeljima koji su živjeli u Hamburgu u Njemačkoj. U Tetovu su ostali njegova supruga i trogodišnji sin.
-Osuđen sam na sedam godina i osam mjeseci zatvora jer sam sudjelovao u demonstracijama na Kosovu kao separatist i iredentist. Mene i još nekoliko sudionika tih demonstracija za ilegalno djelovanje uvježbavala je služba sigurnosti Albanije. Kao maturant gimnazije ilegalno sam sudjelovao u osnivanju Iliride u Tetovu, a na Kosovu sam se priključio grupi Skenderbeg Uroševac. Dok sam u Tetovu bio sekretar Saveza komunista i delegat Centralnog komiteta SK bivše Jugoslavije, istodobno sam radio na osamostaljenju Kosova. Djed je bio zabrinut zbog mene, govorio je da sjedim na dva stolca i da neću daleko dogurati. Zadnje njegove riječi prije nego što je umro bile su: „Sine, nećeš dugo tako, izaberi jednu stranu.“ – kaže Nuhi. Poslije bijega iz bivše Jugoslavije Nuhi je živio u Hamburgu gdje je upao u probleme, tvrdi da su mu ih smjestili Srbi koje je tamo upoznao, te je protjeran iz Njemačke. Otišao je u Sarajevo pa u Bihać gdje se mjesecima, uz pomoć prijatelja i rodbine, skrivao u selu u okolici grada. Početkom 1990. u vrijeme višestranačkih izbora tajno je prešao hrvatsku granicu. Dva dana je sam pješačio kroz šume do Petrinje i obratio se svojim sunarodnjacima.
-U Petrinji su me dočekali Albanaci, braća slastičari, i jedan moj bratić, ali su mi odbili pomoći. Jednu sam noć proveo na ulici, a zatim potražio znanca Martina koji je povremeno dolazio na Kosovo. Došao sam k njemu i on mi je pomogao, a odmah se učlanio i u HDZ. Kada su počele pripreme za obranu Hrvatske 15. srpnja 1991. prijavio sam se u policiju u Petrinji i ostao do kraja 1992. godine. Zapovjednik mi je bio Martin Staršek u Petrinji koji me je jako dobro prihvatio jer je poznavao Albance i znao da ga neću ‘ostaviti na cjedilu’. Kada sam premješten u Sisak zapovjednik mi je bio Vladimir Milanković, a upoznao sam i generala Janka Bobetka – kaže Nuhi. Želio je pomoći ročnicima u JNA pa je jedne noći iz vojarne u Petrinji uspio izvući šesnaest Albanaca i jednoga Hrvata.
-Najteži trenuci u ratu bili su mi kada sam išao obavijestiti obitelj da im je poginuo sin, otac, brat… Bilo je gadno i kada su nadirali tenkovi prema Mošćenici, jednoga sam gađao oružjem koje sam imao. Tri puta sam ozlijeđen u Domovinskom ratu. Prvi puta kada smo 1991. spašavali djecu tijekom napada JNA i srpske paravojske na Petrinju, dok sam preskakao zid armatura mi se zabila u koljeno.
Drugi puta me je udar granate bacio kroz prozor kuće u kojoj sam bio i ozlijeđena mi je ruka, a treći puta slomio sam nogu tijekom Oluje – kaže Nuhi. Za sudjelovanje u obrani Hrvatske Nuhi je dobio Spomenicu Domovinskog rata, ima braniteljski status i braniteljsku mirovinu. Poslije Domovinskog rata nije se želio vratiti u Tetovo, ostao je živjeti u Petrinji gdje ima kuću i prijatelje.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.