RADE DEMIROVIĆ – RAT GA JE UČINIO INVALIDOM, ALI NIJE ŽALIO ŠTO JE BRANIO HRVATSKU
Rom po nacionalnosti Rade Demirović, koji je u Zagrebu proveo dvije trećine života, išao je dragovoljno braniti Hrvatsku. Iz Domovinskoga rata vratio se kao invalid, ali nije žalio zbog toga. Govorio je da bi ponovno učinio isto
Svoju životnu priču ispričao je Rade Demirović, hrvatski branitelj romske nacionalnosti, prije pet godina za bilten Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba. Tada je umirovljeničke dane provodio sa suprugom u svojoj obiteljskoj kući u Sesvetskom Kraljevcu, za lijepih dana najviše u vrtu i ružičnjaku ili na pecanju na Savi. Prisjetio se tada i vremena provedenoga u Domovinskom ratu u kojem je bio 229 dana. Demirović je 1991., nakon samo nekoliko dana provedenih na vojnoj obuci na Medvednici, raspoređen na bojišnicu u Sisak najprije kao pripadnik 99. brigade Hrvatske vojske, a potom u 57. brigadu Marijan Celjak u Sisku. Vrijeme provedeno na bojišnici ostavilo je traga na njegovu zdravlju, patio je od PTSP i bio ratni vojni invalid. Kad god se je vodio razgovor o tome kako bi postupio da se ponovi 1991., Demirović je imao isti odgovor – sve bi ponovio.
Prošle je godine umro u 67. godini života pa njegovu priču sada samo djelomično ponavljamo jer kao Rom i hrvatski branitelj zaslužuje da njegov doprinos hrvatskoj slobodi ostane trajno zabilježen.
Davne 1973. godine Demirović je iz rodnog Leskovca došao u Zagrebu u potrazi za boljim životom. Oženio se Biserom Masić, Romkinjom rođenom u Zagrebu, dobili su tri kćeri, oboje su bili zaposleni, školovali su djecu i živjeli miran obiteljski život. Demirović nije napamet birao grad u kojem će se skrasiti, imao je u Zagrebu starijeg brata koji je u glavnom hrvatskom gradu živio već deset godina. Zbog toga je odlučio doći i ostao je u Zagrebu jer je imao mnogo bolje uvjete života nego u Leskovcu. Dobio je posao u Končaru, a potom je radio na održavanju tržnice Dolac. Demirovićeva supruga radila je u ondašnjoj vojnoj bolnici od koje je dobila stan pa je obitelj imala dobre životne uvjete. Ali došla su zla vremena i agresija na Hrvatsku, a iako nije rođen u Hrvatskoj i mogao je kao mnogi drugi otići, Demirović je odlučio braniti je jer je tu bila njegova obitelj.
“Ja sam svoje odradio i na ratištu zaradio PTSP”, kratko je opisivao Demirović svoj ratni put koji je završio kao ratni vojni invalid. Na bojišnici na Banovini stekao je nove prijatelje, nitko nije imao predrasuda prema njegovoj nacionalnosti, niti je doživio ikakve neugodnosti. No, isticao je kako je problema imao nakon Domovinskoga rata, ali ih je riješio. O kakvima se problemima radilo, nije želi govoriti. Kao i mnogi Romi koji žive u Hrvatskoj, Demirović je ovu zemlju doživljavao svojom domovinom, a Zagreb svojim gradom. Ovdje je proveo dvije trećine života i nikad se nije opterećivao mišlju tko je koje nacije.
Govorio je da ima mnogo prijatelja raznih nacionalnosti i da mu je samo važno da je čovjek normalan, da se ponaša pošteno i jednostavno. “Nemam se čega bojati, kad sam preživo onu katastrofu od rata sve je lakše. Živim normalno, povremeno odem u Udrugu ratnih vojnih invalida i imam tamo prijatelje”, govorio je Demirović. Bio je silno ponosan na svoje kćeri i unučad uspješne u obrazovanju. Želio je kćeri školovati, iako se u romskoj populaciji još uvijek ne posvećuje velika pozornost obrazovanju ženske djece, u njegovoj je obitelji bilo dosta obrazovanih i želio je da njegove kćeri budu obrazovane i civilizirane i u tome je uspio. Sva njegova unučad (ima ih petero i dvoje praunučadi) je obrazovana, najmanje su završili srednju školu, a nekoliko njih i višu te su zaposleni u Zagrebu i u inozemstvu.
Posljednje godine života Demirović je proveo u Sesvetskom Kraljevcu u kući koju je sa suprugom kupio nakon što su prodali stan. Bio je u tako dobrim odnosnima sa susjedima u zgradi u kojoj su imali stan da su neki plakali kada su odlazili. Opuštao se njegujući cvijeće i okućnicu, te slušanjem glazbe, najviše je volio pjesme Olivera Dragojevića. Slavio je tradicionalne romske blagdane, a iako je bio muslimanske vjeroispovijesti, u njegovoj su kući slavljeni i kršćanski blagdani. Demirović je bio član Zajednice Roma Hrvatske “Romski san” u Zagrebu i aktivno je sudjelovao u rješavanju problema vezanih za romsku populaciju. Posebno se bavio mladima koje je savjetovao kako je najvažnije da se školuju i steknu zanimanje kako bi mogli živjeti od svojega rada.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
