VILMA MISKOLCZY VUKELIĆ – HRVATSKA KNJIŽEVNICA KOJA JE PISALA NA NJEMAČKOM JEZIKU
Vilma Miskolczy Vukelić, spisateljica i književna kritičarka koja je stvarala na njemačkom jeziku, rođena je 8. veljače 1880. u Osijeku u židovsko-mađarskoj obitelji. Njen otac Julius Miskolczy bio je ekonomist i predsjednik Trgovačko obrtničke komore, a majka joj je bila Charlotte, rođena Weiss. Vilmino židovsko ime glasilo je Frumet što na hebrejskom znači pravičnost. Obitelj se u Osijek doselila iz Mađarske. Vilma je u Osijeku završila osnovnu školu i školovala se na Višoj djevojačkoj školi te je poslije obrazovanje nastavila u internatu u Beču gdje je boravila od 1893. do 1895., ali maturirala je tek 1912. u Trstu. Upisala je studij kemije na Prirodoslovnom fakultetu u Münchenu 1912., no zbog Prvog svjetskog rata nije diplomirala.
Svoj prvi feljton i prijevode hrvatskih pjesnika na njemački jezik objavila je 1896. u časopisu Die Drau. Vilma se 1902. udala za Milivoja Vukelića, časnika i književnika čiji je pseudonim bio Milkan Lovinac. Supružnici Vukelić imali su četvero djece i deset godina živjeli su u različitim gradovima po Habsburškoj Monarhiji, a najdulje su se zadržali u Pečuhu. U Zagreb su se doselili 1918., ali budući da su njihovi sinovi Branko i Slavko bili lijevo orijentirani progonio ih je jugoslavenski režim te je Vilma s njima 1926. godine otišla u Pariz gdje je živjela i pisala do 1937. kada se vratila u Zagreb. Nakon uspostave NDH, tražila je da joj se priznaju arijska prava što joj je odlukom od 28. svibnja 1941. odobreno te nije morala nositi židovski znak. Drugi svjetski rat je proživjela je u Zagrebu u kući kćeri Elinor, supruge novinara Ive Mihovilovića.
Iako je na njemačkom jeziku napisala sedam romana, a samo jedan je objavljen za njena života. Radi se o romanu o Židovima u Mađarskoj uoči Prvog svjetskog rata Die Heimatlosen/Ljudi bez domovine objavljenome 1923. godine. Roman je dobio izuzetno dobre kritike, jedna je objavljena i u časopisu zagrebačke židovske mladeži Gideon.
Poslije rata napisala je Der Kreis/Okruženje (1947.), roman o političkim događajima u Hrvatskoj na temelju kojeg je nastao i filmski sinopsis Grad u tmini. U romanu Aussaat/Sjetva (1950.) opisala je hrvatsku političku panoramu od 1913. do 1921. godine, a u odgojno-obrazovnom romanu Der Mann auf der Brücke/Čovjek na mostu (1955.) govori o životu u Zagrebu između dva svjetska rata, dok u romanu Zwölf auf den Tisch/Dvanaestorica za stolom (1955.) bavi se političkim izbjeglicama u Parizu.
Godine 1994. na hrvatski jezik prevedeni su njeni memoari Spuren der Vergangenheit/Tragovi prošlosti, napisani 1948. u kojem se prisjeća djetinjstava i mladosti u Osijeku čime je ostavila niz zanimljivih podataka iz ondašnjeg života grada na Dravi te ti memoari danas imaju status kulturno-povijesnog izvora. Preveden je i njen roman In engen Grenzen/U stiješnjenim granicama, napisan 1951., kronika Osijeka iz vremena vladavine ozloglašenog Khuena Hedervaryja. Taj joj je roman donio naziv „osječki Stefan Zwieg“, a kritka ju je svrstala u „zavičajne slavonske pisce njemačkog izričaja“.
Politički je Vilma bila lijevo orijentirana i zaokupljena socijalnom nepravdom.
Osim pisanjem romana i memoara, prevodila je djela Bogovića, Badalića, Šenoe, Arnolda, Kranjčevića, Begovića i drugih autora s hrvatskog na njemački jezik. Ti su prijevodi objavljeni u Die Drau, Agramer Tagblattu i Agramer Zeitungu. Na temelju prijevoda objavljenih u Die Drau kasnije je nastala zbirka Cvjetovi iz hrvatskog pjesničkog gaja. Vilma Misolczy Vukelić imala je dara i za likovnu umjetnost; slikala je i crtala. Likovnu umjetnost učila je kod poznatog osječkog slikara Adolfa Waldingera. Sačuvan je i njen likovni blok koji sadrži crteže tušem i olovkom, akvarele i Farbenstudies. Neobjavljeni rukopisi, kao i slike, ostavština su koja se danas čuva kao obiteljski fond Vukelić-Miskolczy u Državnom arhivu u Zagrebu.
Potkraj života Vilma je bila lošeg zdravlja, bolovala je od tromboze i bila slabo pokretana, ali je pisala do kraja. Umrla je 24. ožujka 1956. u Zagrebu i pokopana je na groblju Mirogoj. Prije pet godina u njenom rodnom gradu Osijeku u Ulici Lorenza Jägera podignuta joj je spomen-ploča.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.