ANTONIO JANIGRO – OSNIVAČ ZAGREBAČKIH SOLISTA
Talijan Antonio Janigro bio je jedan od vodećih svjetskih violončelista druge polovice 20. stoljeća, a za hrvatsku glazbu stekao je trajne zasluge djelujući gotovo 30 godina u Zagrebu kao koncertni majstor i glazbeni pedagog te naročito kao osnivač Zagrebačkih solista.
Antonio Janigro rodio se 21. siječnja 1918. u Milanu gdje je s osam godina počeo učiti violončelo, a već s devet godina bio primljen na Konzervatorij gdje je diplomirao 1934. Studij je nastavio u Parizu i nakon njegova završetka 1937. održao je prve koncerte u Parizu, Londonu, Amsterdamu te na međunarodnom natjecanju u Ženevi gdje je osvojio drugu nagradu. Iste je godine nastupio i u Zagrebu i prvim koncertom postignuo takav uspjeh da je pozvan na ponovne nastupe, kao i u Split, Sušak i Beograd. Od jeseni 1939. pa sve do 1965. živio je u Zagrebu i ostavio duboke tragove u glazbenoj kulturi grada i Hrvatske. Najprije je do 1944. predavao violončelo u srednjoj školi Muzičke akademije i ujedno u privatnoj Muzičkoj školi „Beethoven“, a od 1944. do 1955. bio je profesor na Muzičkoj akademiji.
Osim kao pedagog, aktivan je bio i kao koncertni majstor. Svake je sezone održavao solističke koncerte uz pratnju istaknutih pijanista ili uz orkestre. Svirao je i u komornim sastavima, od 1940. redovito s Ivom Mačekom (glasovir) i Stjepanom Šulekom (violina) i njihov trio bio je jedan od najboljih hrvatskih komornih sastava. Nakon 1945. Janigro je sve češće koncertirao i u europskim glazbenim središtima nastupajući s glasovitim pijanistima s kojima je snimao i gramofonske ploče te s vrhunskim orkestrima, 1949. otišao je na koncertnu turneju po jugoistočnoj Aziji, 1953. po Južnoj Americi (Argentina, Brazil), te po SAD-u. Stekavši međunarodni ugled kao violončelist, počeo je nastupati i kao dirigent ravnajući 1951. Komornim orkestrom Radio-Zagreba. Godine 1953. utemeljio je, uz potporu vodstva Radija, komorni ansambl od 12 gudača solista, nazvan Zagrebački solisti s kojim je nastupao po Hrvatskoj i u inozemstvu, među ostalim i u SAD-u, Južnoj Americi, Japanu i Kanadi.
Janigro je i nadalje nastupao kao solist i snimao ploče. Povremeno je dirigirao i velikim simfonijskim orkestrima, a 1954. do 1964. i orkestrom Radija Zagreba. Kao gost 1959. je dirigirao berlinskim Radio-simfonijskim orkestrom i nastupao po Zapadnoj Njemačkoj, a zatim i orkestrom Mozarteuma u Salzburgu.
U Zagrebu se 1953. oženio Nedom Cihlar, kćerkom književnika Milutina Cihlara Nehajeva, s kojom je imao dvoje djece. S obitelji se Janigro 1965. preselio u rodni Milano gdje je do 1967. bio stalni dirigent milanskog orkestra Angelicum, a od 1968. do 1972. šef dirigent komornog orkestra Radio-Saarlanda u Saarbrückenu s kojim je imao uspješne koncertne turneje po Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Italiji, Švicarskoj i SAD-u. Od 1972. do 1974. ravnao je Beogradskim komornim orkestrom, a od 1974. do 1984. u Salzburgu je bio stalni dirigent komornog orkestra Camerata Academica, s kojim je također koncertirao po europskim zemljama. U Hrvatskoj je posljednji put nastupio kao dirigent 1983. na Dubrovačkim ljetnim igrama. Nastavio je i pedagošku djelatnost pa je od 1965. do 1974. bio profesor violončela na Konzervatoriju „Robert Schumann“ u Düsseldorfu, od 1972. predavao je na Akademskim ljetnim tečajevima u Salzburgu, od 1974. je vodio majstorsku klasu violončela na salzburškoj Akademiji za glazbu i scensku umjetnost „Mozarteum“, a istodobno je od 1974. do 1988. bio profesor na Visokoj školi za glazbu i scensku umjetnost u Stuttgartu. Održavao je i majstorske tečajeve u Engleskoj, Kanadi, Portugalu te u Torinu, gdje je potkraj karijere ravnao gudačkim ansamblom talijanske radiotelevizije (Complesso d’archi).
Tijekom intenzivne koncertne, solističke, komorne i dirigentske karijere ostvario je golem repertoar i stekao u svjetskim razmjerima ugled vrhunskog glazbenog umjetnika. Izveo je sve najpoznatije violončelističke koncerte, a kritičari ističu osebujnost njegova glazbeničkog stila. Svaki je koncert pripremao dugotrajno, dotjerujući svaku notu kako bi postignuo čistoću intonacije, odgovarajuću boju, volumen i plemenitost tona, jasnoću artikulacije te stilsku i tehničku zaokruženost. Od članova svojih ansambala tražio je prije svega potpunu disciplinu zajedničkog muziciranja i time izgradio zvukovno jedinstveno usklađen stil Zagrebačkih solista koji su priznati među najbolje sastave te vrste u svijetu. Janigro je kao njihov utemeljitelj postavio je i temelje njihovog repertoara koji seže od barokne do suvremene glazbe.
Antonio Janigro umro je u Milanu 1. svibnja 1989., a u znak priznanja za njegov gotovo tridesetogodišnji rad u Zagrebu 1996. je utemeljeno Međunarodno violončelističko natjecanje „Antonio Janigro“ koje se održava svake četvrte godine te natjecanje za mladež do 20 godina koje se održava bijenalno u Samoboru i Poreču.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.