HRVATSKO-ČEŠKO DRUŠTVO ORGANIZIRALO PREDAVANJE O SVETOM JERONIMU I ČESIMA

Hrvatsko-češko društvo obilježilo je u Češkom domu u Zagrebu 1600. godišnjicu smrti svetog Jeronima predavanjem na temu Sveti Jeronim i Česi koje je održao predsjednik HČD-a, povjesničar i bohemist Marijan Lipovac.

On je iznio podatke o tome kako se u Češkoj razvijao kult ovog istaknutog sveca i prevoditelja Biblije na latinski jezik rođenog na današnjem hrvatskom prostoru, zbog čega je u srednjem i novom vijeku bio smatran Hrvatom i Slavenom te mu se pripisivao izum glagoljice i prijevod Biblije i na slavenski jezik. Najstariji trag njegovog štovanja u Češkoj zabilježen je krajem 11. stoljeća u glagoljaškom samostanu u Sázavi kraj Praga gdje su relikvije svetog Jeronima bile položene u zajedničkom oltaru s ostacima još nekoliko slavenskih svetaca. Sveti Jeronim bio je štovan i cijenjen u češkoj crkvenoj eliti kao svetac i pisac pa tako najstariji češki kroničar Kosmas njegovim citatom završava prvu knjigu svoje Češke kronike iz 1125. Najstarija crkva svetog Jeronima u Češkoj potječe iz treće četvrtine 12. stoljeća i nalazi se u mjestu Sedlec-Prčice, a uspon njegovog kulta uslijedio je krajem 13. stoljeća kada je tijelo svetog Jeronima iz Betlehema, gdje je 420. umro, preneseno u Rim, nakon čega je proglašen i crkvenim naučiteljem, zajedno sa svetom Augustinom, svetim Ambrozijem i svetim Grgurom Velikim. Iz tog doba datira sedam prikaza svetog Jeronima u češkim crkvenim knjigama.

Procvat kulta svetog Jeronima u Češkoj dogodio se u vrijeme češkog kralja i rimsko-njemačkog cara Karla IV. koji je 1347. njemu u čast osnovao benediktinski samostan u Pragu u koji je doveo hrvatske glagoljaše, čime je nakon dva i pol stoljeća obnovljena glagoljaška tradicija u Češkoj. No sudeći prema Karlovoj povelji o osnutku samostana, formalni razlog za taj čin bio je ojačati kult svetog Jeronima kojeg se naziva prevoditeljem Biblije s hebrejskog na latinski i slavenski jezik „iz kojeg dakako potječe i njemu zahvaljuje za svoje porijeklo i naše slavensko narječje Češkog kraljevstva.“ Karlo IV. je naredio da redovnici novog samostana moraju obavljati bogoslužje „danju i noću, isključivo slavenskim jezikom na spomen i čast preblaženog Jeronima kako bi u rečenom kraljevstvu, kao među svojim narodom i u svojoj domovini, bio stalno slavan i da bi njegova vrlo dostojna uspomena bila vječno slavljena.“ Osim svetom Jeronimu, samostan je bio posvećen i češkim svetim zaštitnicima Ćirilu, Metodu, Vojtjehu i Prokopu, no samostan se redovito nazivao Slavenskim samostanom svetog Jeronima ili samostanom svetog Jeronima kod Slavena (češki: Na Slovanech). „Većina radova koja se bavila osnutkom samostana podcjenjivala je činjenicu da sveti Jeronim nije bio tek suzaštitnik slavenskog samostana, nego njegov glavni zaštitnik te da je osnutak samostana bio primarno povezan s kultom svetog Jeronima, a da je glagoljaštvo bilo sastavni dio tog kulta. Prema novijim tumačenjima, Karlo IV. je htio poistovjetiti Čehe sa svetim Jeronimom i njegovim narodom, dakle Hrvatima, s kojim dijeli zajednički slavenski identitet, kako bi Česima dao dodatni prestiž, a njihovom kršćanstvu drevnost koja je nedostajala, jer Česi su pokršteni tek u devetom stoljeću, dok je na hrvatskom prostoru kršćanstvo nazočno od prvih stoljeća. U to vrijeme u Češkoj se širi svijest o tome da Česi potječu iz Hrvatske i da je hrvatski jezik, ili crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, zapravo prajezik iz kojeg se razvio i češki“, kazao je u svom predavanju Marijan Lipovac.

Praški samostan svetog Jeronima postao je centar njegovog kulta u Češkoj, no on se zadržao uglavnom u intelektualnim krugovima, ne i u širokim slojevima naroda. Književni izvori i povijesni dokumenti druge polovice 14. i početka 15. stoljeća pokazuju da je teza o Jeronimovom slavenskom porijeklu bila prihvaćena pa ga se u djelima posvećenima njemu naziva Slavenom. Kao „slavnog Slavena“ spominjao ga je i češki vjerski reformator Jan Hus čiji se najbliži suradnik, pogubljen poput njega na lomači u Konstanzu, zvao Jeronim Praški. Na prijelazu 14. u 15. stoljeće u Češkoj, posebno u Pragu, bilježi se porast imena Jeronim. Lipovac je spomenuo da je prema istraživanjima mladog češkog povjesničara umjetnosti Martina Slepičke tijekom srednjeg vijeka u Češkoj zabilježeno 68 prikaza svetog Jeronima, na ilustracijama u knjigama, na freskama, kipovima, reljefima i drvorezima, među ostalim i u praškoj katedrali i još nekoliko crkava u Pragu, te u više crkava u Českom Krumlovu. Najpoznatija slika svetog Jeronima nalazi se u kapeli dvorca Karlštejn, rad majstora Theodorika, kao i na oltaru augustinske crkve svetog Egidija u gradu Třeboňu koji je jedan od najvrednijih gotičkih oltara u Europi.

Nakon srednjeg vijeka kult svetog Jeronima je u Češkoj oslabio, sve do baroka, kada se njegov lik počinje ponovno prikazivati na crkvenim freskama, a jedina crkva svetog Jeronima iz tog doba nalazi se u mjestu Křetín u Moravskoj. Kao Slavena i prevoditelja Biblije na slavenski jezik svetog Jeronima 1660. spominje utemeljitelj pedagogije i biskup crkve Češke braće Jan Amos Komenský, a 1673. i isusovac Bohuslav Balbín koji ga naziva Dalmatincem i poručuje: „Narod slavenski uvijek će se ponositi svojim Jeronimom.“

U 19. stoljeću svetog Jeronima spominje pjesnik Jan Kollár u svom spjevu Kći Slave, navodeći da je „u glagoljaški slavenski preveo Sveto pismo“, no nakon toga razvojem kritičke historiografije teza o svetom Jeronimu kao Slavenu, a time i prevoditelju Biblije na slavenski jezik, odbačena je zbog činjenice da je živio prije doseljenja Slavena na hrvatsko područje. Njegovo štovanje u Češkoj u tom je smislu oslabilo, ali i dalje su sačuvani brojni tragovi iz vremena kad se kult ovog sveca koristio kao poveznica Čeha i Hrvata i bio duhovni poticaj vjerovanju da je Hrvatska pradomovina Čeha.

O zaslugama svetog Jeronima za zapadno kršćanstvo i kulturu govorio je akademik Josip Bratulić koji je istaknuo da je svojim prijevodom Biblije na latinski sveti Jeronim omogućio da taj jezik postane službeni jezik zapadne Crkve umjesto dotadašnjeg grčkog, što je pospješilo očuvanje rimske antičke baštine nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva, kao i širenje kršćanstva. Pojasnio je da se glagoljica nekad pripisivala svetom Jeronimu, dok se svetom Ćirilu pripisivalo autorstvo ćirilice, iako je ona zapravo grčko pismo prilagođeno slavenskim narodima. O štovanju svetog Jeronima kao navodnog izumitelja glagoljice govorio je predsjednik Društva prijatelja glagoljice prof. dr. Darko Žubrinić koji je spomenuo boravak Karla IV. u Senju 1337., u doba kada je još bio češki kraljević, kada se upoznao i s hrvatskim glagoljaštvom i s kultom svetog Jeronima.