GROF IGNAZ GYULAY MAROS-NEMET BIO JE HRVATSKI BAN I FELDMARŠAL HABSBURŠKE MONARHIJE

Hrvatski ban, grof Ignaz Gyulay Maros-Nemet u povijesti je ostao zapamćen više kao vojnik nego kao ban jer je bio iznimno uspješan na bojišnici zbog čega je vrlo brzo napredovao do čina felmaršala u vojsci Habsburške Monarhije. Car Franjo II imenovao ga je 1806. godine hrvatskim banom i na tom položaju ostao je do svoje smrti 1831., ali je više vremena proveo na bojišnici nego u Banskim dvorima u Zagrebu.

Mađar podrijetlom, Gyulay je rođen 11. rujna 1763. u rumunjskom mjestu Sibiu u plemićkoj i časničkoj obitelji. Godine 1794. vjenčao se s Marijom Freiin von Edelsheim a 1798. dobili su sin Ferencza Gyulayja koji je također bio vojnik i austrougarski general tako da je plemićka obitelj Gyulay imala generale u tri generacije. Naime, i Ignazov otac Samuel, grof od Maros-Nemetha i Nadaske, bio je austrijski feldmaršal, što je najviši vojni čin. Ignaz, najstariji Samuelov sin, vojnu karijera započeo je 1781. kad se kao kadet pridružio pješačkoj pukovniji, vojnoj postrojbi svojega oca. Sudjelovao je u posljednjem Austrijsko-turskom ratu od 1788. do 1791. tijekom kojega je 1790. promaknut u brigadnog generala i zapovjednika Hrvatskog frajkora, dobrovoljačkog zbora, koji je kasnije postao bojna nazvana Gyulayov frajkor. Osim u bitkama protiv Turaka, Gyulay je iznimno umjeće ratovanja ponovno pokazao od 1793. do 1796. kad se u Porajnju u Njemačkoj borio protiv Prve francuske republike, odnosno Napoleonove vojske.

U ratu protiv Napoleona 1790-ih godina Gyulay je zapovijedao i obranom Hrvatske i Kranjske, a bio je i zapovjednik ugarskog dobrovoljačkog zbora, te se posebno istaknuo 1793. u bitci pokraj Wisssenburga, a godinu kasnije i u bitkama kod Schwegenheima i Kaiserslauterna u Njemačkoj. Zbog vojnih zasluga napredovao je vrlo brzo te je 1795. dobio čin pukovnika i postao zapovjednik 31. linijske pješačke pukovnije i istoga dobrovoljačkog zbora. Gyulay je vrlo uspješno išao iz bitke u bitku, te je zbog zasluga u bitkama pokraj njemačkih gradova Ostracha i Stockahca 1796. promaknut u feldmaršala.

Mjesto u vojnoj povijesti Gyulay je zaslužio i pobjedom u bitci kod Memmingena, koja se odigrala 1796., kad se sa samo 1200 vojnika suprotstavio brojčano nadmoćnim francuskim postrojbama koje su brojile 6000 vojnika.

Gyulay je od 1801. bio i zapovjednik vojnog korupusa u Budimpešti, a potom je u novom ratu protiv Napoelona vrlo uspješno zapovijedao vojnim korupsom na bojišnici u Njemačkoj u bitkama pokraj Hasacha i Thalfingena. Osim toga, zapovijedao je i vojnim postrojbama na bojištima u Italiji i Tirolu 1809. te je ratovao protiv Napoleonovih snaga u Kranjskoj i južnoj Štajerskoj gdje su u vojnim postrojbama bili Hrvati. Mir koji je iste godine potpisan u Schoenbrunnu, Gyulay je dočeo u Čakovcu no nije bio zadovoljan njegovim uvjetima te je hrvatskim graničarskim pukovnijama, koje su se predale francuskim snagama, uputio proglas na kajkavskom narječju.

Osim što je kao časnik branio zemlje zapadne i srednje Europe od Napoleonove vojske, Gyulay je sudjelovao i u mirovnim pregovorima s Francuskom. No, kako se rat s Napoleonom nastavio, Gyulay je ponovno na bojišnici i 1809. zapovijeda austrijskim vojnim korpusom u Italiji. Istu je ulogu imao i u Bitci naroda (Bitka kod Leipziga) koja se odigrala u listopadu 1813. i u kojoj je sudjelovalo šesto tisuća vojnika. Bila je to najkrvavija bitka tijekom Napoleonskih ratova, u njoj je poginulo više od sto tisuća vojnika, a francuskom caru zajednički su se suprotstavili Rusko carstvo, Austrijsko carstvo, Pruska, Saska, Württemberg i Švedska te je Napoleonova vojska poražena i zaustavaljeno je njegovo osvajanje Europe.

U vrijeme dok je Gyulay postizao velike uspjehe na bojišnici, 1806. imenovan je hrvatskim banom no rat ga je držao daleko od Banskih dvora. Dok je Gyulay ratovao, Hrvatskom su upravljali biskupi; najprije Maksimilijan Vrhovac, a poslije njegove smrti i Aleksandar Alagović. Vrhovca je 1787. austro-ugarski car Josip II. imenovao zagrebačkim biskupom, a Sveta Stolica je to potvrdila 1788. godine. Biskup Alagović bio je potomak plemićke obitelj iz Slavonije rođen u Slovačkoj, a 1827., nakon Vrhovčeve smrti, imenovan je banskim namjesnikom i kraljevim tajnim savjetnikom te biskupom.

Gyulay je Hrvatskom upravljao u kratim predasima između bitaka, a tek od 1815. tu je dužnost obavljao neprestano. Posljednja velika bitka u kojoj je sudjelovao bila je Bitka naroda nakon koje je postao glavni zapovjednik austrijske vojske, a kad je potkraj 1815. godine rat završen Gyulay se vratio u Zagreb i obavljao bansku dužnost. Uz taj posao obavljao je i neke druge; 1823. imenovan je glavnim generalom u Češkoj, a šest godina poslije dobio je istu funkciju i u Beču. Potom je 1830. imenovan predsjednikom Hofkriegsrata, Dvorskog ratnog vijeća, koje je od osnutka 1556. u Beču bilo središnje vojno nadleštvo za zemlje u sastavu Habsburške Monarhije. Gyulay je sudjelovao i u radu Ugarskog sabora, a poznato je da je bio i pristalica hrvatskih nastojanja za postizanje veće samostalnosti unutar Habsburške Monarhije.

Hrvatskim banom Gyulay je ostao do smrti 1831., umro je u Beču u dobi od 68 godina dok je predsjedao Dvorskim ratnim vijećem. Pokopan je u Crkvi sv. Katarine u Zagrebu.

Za ratne zasluge Gyulay je dobio brojna odličja: Viteški križ, Vojni red Marije Terezije 1794., Zapovjednički križ, Vojni red Marije Terezije 1800., Leopoldov red 1813., Red sv. Aleksandra Nevskog 1814., Red Crvenog orla, 1. kl. 1814., Vojni red Maksa Josipa 1814., Red zlatnog runa 1830. i Red sv. Stjepana 1830.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.