IBRAHIM HOXHA: NIKADA NISAM ZAŽALIO ŠTO SAM PREŠAO NA HRVATSKU STRANU
Albanac s Kosova Ibrahim Hoxha bio je oficir JNA kada se u kolovozu 1991. godine dragovoljno javio braniti Hrvatsku. Ostao je u Hrvatskoj vojsci do 2004. godine kada je umirovljen u činu bojnika.
Profesionalni vojnik Ibrahim Hoxha, Albanac s Kosova rođen 1961. godine u Prizrenu, dragovoljac je i hrvatski branitelj Domovinskog rata. U kolovozu 1991. godine pobjegao je iz bivše JNA u Hrvatsku vojsku. Hoxha je 1985. godine završio Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu. Bio je dobar matematičar, zanimala ga je tehnika i želio je ići u vojnu srednju školu u Zagrebu te poslije na tehničku vojnu akademiju, ali su ga poslali na školovanje u Beograd gdje je bio diskriminiran.
-Mi Albanci osjećali smo da se nešto mijenja, a već 1981. godine bilo je diskriminacije. Te su me godine izbacili s akademije na koju sam vraćen sudskim putem. Zbog toga sam tijekom studija pauzirao godinu dana – kaže Hoxha.
Nakon završetka vojne akademije raspoređen je u vojarnu JNA u Puli gdje je bio zapovjednik protuzračne obrane i na tom je mjestu dočekao raspad bivše države i napad JNA i pobunjenih Srba na Hrvatsku.
-U vojarni je bio očit velikosrpski nacionalizam i vidjelo se da nema perspektive jer se vojska previše politizirala. Kada sam u lipnju 1991. godine bio na godišnjem odmoru poslali su mi telegram da se vratim. Čim sam se vratio, napisao sam zahtjev za otpust iz JNA jer nisam želio biti u vojsci koja se bavi dnevnom politikom. Tada sam već surađivao s Demokratskim savezom Albanaca Hrvatske i tražili su da ostanem što duže mogu u JNA kako bih izvukao vojnike Albance koji su bili na odsluženju vojnog roka. Pomagao sam im pobjeći dok sam ih vozio u vojnu bolnicu u Puli na preglede. U početku su svi išli u jednu pekarnicu u Puli, a poslije i u jedan hotel. Na isti način, osim Albanaca, bježali su i Makedonci i Slovenci. To se događalo u srpnju i kolovozu 1991. godine, tako da sam na kraju ostao samo s jednim vojnikom iz Beograda. Iako još nisam bio dobio rješenje o otpustu, napustio sam JNA i prijavio se u Ured za obranu u Puli – kaže Hoxha.
Odmah je upućen na bojišnicu u selo Kruševo kod Obrovca. Kada je selo palo, Hoxha je osnovao satniju branitelja koji su se povukli iz Kruševa u Zadar i bio im zapovjednik. Nakon tri mjeseca provedena u zadarskom zaleđu, vratio se u Pulu.
-U Zadru su mi dali osnovati još dvije satnije u 112. brigadi kojima sam zapovijedao. Nakon tri mjeseca vratio sam se u Pulu gdje sam sudjelovao u osnivanju 119. brigade u čijem sam zapovjedništvu bio. Još prije osnivanja 119. brigade imao sam jedinice protuzračne obrane na TE Plomin i na sportskom aerodromu u Vrsaru. Kada je JNA 15. prosinca 1991. godine napustila Pulu ostalo je oružje kojim smo naoružali 119. brigadu i 154. pazinsku brigadu. Poslije je brigada išla na bojišnicu u Otočac gdje sam početkom 1992. godine ranjen u trbuh na položaju na Jerbić brdu. Primijetio sam kretanje neprijatelja i pošao podesiti protuzračni top koji se zaglavio, radilo se o preuređenom a ne originalnom topu. Podesio sam ga i pucao, ali top se nagnuo i probio mi trbušnu stijenku – kaže Hoxha.
Više od mjesec dana bio je na bolovanju, trebao je ići i na operaciju, ali je odbio i vratio se na bojišnicu. Poslije je premješten u Rijeku na mjesto načelnika operative protuzračne obrane.
-Iako nisam imao domovnicu i dalje sam bio u Hrvatskoj vojsci i radio na preustroju. Reorganizirao sam 101. puk u 203. brigadu, bio sam operativac i ostao sam na tom mjestu do početka 1993. godine. U međuvremenu dobio sam hrvatsko državljanstvo i mogao sam profesionalno ostati u vojsci. Na osobni zahtjev raspoređen sam u 8. lakojurišnu brigadu koja je imala bazu u Puli. Sudjelovali smo na bojišnici u Generalskom stolu i na južnom bojištu. Poslije je ta brigada integrirana u 1. hrvatski gardijski zdrug. Početkom 1993. godine ušao sam u zapovjedništvo 1. hrvatskog gardijskog zdruga i sudjelovao u akcijama Skok 1, Skok 2, te svim ostalim operacijama i na kraju u akciji Oluja. Naša postrojba sudjelovala je na bojišnicama gdje je bilo najžešće – kaže Hoxha.
U Domovinskom ratu bio je od 1991. do akcije Oluja 1995. godine, a u Hrvatskoj vojsci ostao je do 2004. godine. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata i Spomenicom domovinske zahvalnosti.
-Bio sam natporučnik u 101. brigadi, satnik u 8. brigadi, a bojnik u 1. HGZ-u. U činu bojnika otišao sam 2004. godine u mirovinu – kaže Hoxha.
Njegov najveći strah na bojišnici nije bio vezan za to hoće li poginuti, nego što će biti s braniteljima kojima je zapovijedao, a što se poslije odrazilo i na njegovo zdravlje.
-Bio sam u poziciji da ne smijem pokazati strah, a borio sam se uvijek da akcije u kojima smo sudjelovali prođu bez žrtava i ranjeni budu zbrinuti. Bilo je vrlo teških trenutaka, poput onoga kada je poginuo Ante Šaško, dozapovjednik 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Tada sam plakao. Teško sam se nosio sa sjećanjima na rat. Povremeno sam imao panične napadaje zbog čega sam se 1997. godine liječio od PTSP-i. Ali nisam nikada zažalio što sam prešao na hrvatsku stranu, to bih ponovio – kaže Hoxha koji sa suprugom i dvoje djece živi u Puli.
-Podržavam inicijativu da se uvede vojni rok jer se mladi ljudi moraju pripremiti za obranu. Možda je neprijateljstvo završilo, ali potencijalni konflikt sa Srbijom postoji i mora se razmišljati o obrani – kaže Hoxha.
Smatra da, iako hrvatska država dosta radi na zbrinjavanju branitelja i pokazuje zahvalnost prema njima, u medijima treba više govoriti o Domovinskom ratu.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

