ESAD COLLAKU: DVA PUTA SAM MISLIO DA NEĆU PREŽIVJETI – DA JE KRAJ

Albanac s Kosova Esad Collaku bio je maloljetan kada se dragovoljno javio braniti Hrvatsku u Domovinskom ratu i ratovao je na slavonskoj i dalmatinskoj bojišnici. Branio je i BiH. Više puta je ranjavan, ali uporno se vraćao na bojišnicu. S obitelji živi u Hrvatskoj, predsjednik je Unije Albanaca u Republici Hrvatskoj i Udruge Albanaca branitelja Hrvatske u Domovinskom ratu.

Esad Collaku, hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata, bio je jedva punoljetan kada se 1991. godine uključio u obranu Hrvatske. Te 1991. Collaku je završio gimnaziju u Prizrenu, gradu na Kosovu, gdje je rođen 1973. godine i gdje je živjela njegova obitelj s kojom je kao dijete više puta dolazio na more u Hrvatsku. Tada mu to ništa nije značilo osim zabave, ali prvi pravi susret Collakua i Hrvatske dogodio se 1987. godine u Međimurju kamo je došao kao 14-godišnjak i jedno ljeto proveo radeći u rođakovoj pekarnici u Nedelišću pokraj Čakovca. Tada je prvi puta vidio i Zagreb te osjetio snagu slobode.

-Već sam bio svjestan nasilja koje je srpska policija provodila na Kosovu. Naša duša i oči punile su se svakoga dana tragedijom albanskog naroda, posebno sve češćih smrti albanskih vojnika na služenju vojnoga roka u JNA.

Neki moji sugrađani koji su bili fizički spremniji od ostalih stradali su u JNA, objašnjenje je bilo da su poginuli na terenu, na obuci… a iz dana u dan mrtvih je bivalo sve više. To je moja slika Kosova u periodu od 1987.-1990. godine. Već kao gimnazijalac aktivno sam trenirao boks, počeo sam kao 12-godišnjak, i nakon završetka trećeg razreda gimnazije išao sam trenirati u boksački klub u Mostaru. U tom je gradu tad radio moj stariji brat pa mi je to bilo praktično. Poslije završetka gimnazije potpisao sam ugovor s boksačkim klubom u Mostaru i nastupao sam u prvoj ligi ondašnje Jugoslavije te postao prvak BiH u polusrednjoj kategoriji. Tada je već počela balvan revolucije u Hrvatskoj. S nama je trenirao Vojo Pudar, Srbin, koji je dobivao informacije da se Srbi oko Mostara naoružavaju i da im JNA dijeli oružje. Godine 1991. s nekoliko prijatelja otišao sam u Split, to je bilo prije ‘krvavog’ Uskrsa, htjeli smo se uključiti u policiju, ali su nas odbili. Imao sam rođaka u Bosanskom Bordu koji je bio blizak s HDZ-om iz Slavonskog Broda te me je povezao s Mladenom Ivezićem, koji je bio zaposlen u Uredu za obranu. Tada sam sa Željkom Pilipovićem, mojim pobratimom, koji je poginuo u lipnju 1992. godine na bojišnici u Slavoniji, otišao u Vinkovce i tamo smo se povezali s HOS-om. Bio sam još maloljetan i jedino nas je HOS primio te smo do pada Vukovara u studenom 1991. bili na svim bojištima u okolici; Nuštru, Bogdanovcima, Marincima sve do Vinkovaca. Ratovao sam pod lažnim imenom Kristijan, a krivo su mi pisali i prezime kako moji roditelji na Kosovu ne bi stradali zbog mene – kaže Collaku. Krajem studenog 1991. godine postao je pripadnik Jazavaca, specijalne postrojbe 139. brigade gdje je bio upisan pod pravim imenom i prezimenom i u kojoj je ostao do sredine 1992. godine.

– Prošli smo cijelu bojišnicu u Slavoniji, od Mašičke Šagovine, Nove Gradiške, Spačve, Županje, oko Osijeka… Ratovao sam i u Tulovim Gredama u zadarskom zaleđu, a kada je počeo rat u BiH došli su ljudi i srednje Bosne u Hrvatsku tražiti pomoć hrvatskih branitelja i pristupanje u HVO.

Tada sam, ne znajući ništa o srednjoj Bosni, sa skupinom Hrvata koji su rođeni u Žepču, Maglaju i Zavidovićima otišao u srednju Bosnu po zapovijedi (posjedujem je) i upućeni smo u zonu B gdje  sam obučavao vojnike ratnim tehnikama. Ivo Perković, Josip Vujadin i ja osnovali smo specijalnu postrojbu 111. brigadu. Ta postrojba uzela je ime Albančevi anđeli te je bila aktivna sve do 1994. godine. Ranjen sam dva puta, prvi put ručnom granatom, a drugi puta 16. kolovoza 1993. godine pogođen sam s četiri metka u vrat, nogu i prsa. Liječio sam se u Zagrebu, a na Božić 1993. godine vratio sam se iz bolnice natrag na bojišnicu u srednjoj Bosni. Početkom 1994. godine moja postrojba Albančevi anđeli u cijelosti je prešla u 1. gardijsku brigadu HVO-a u Čapljini i tamo sam izabran za zapovjednika vatrene potporne, kasnije i operativca te brigade. Kao pripadnik HVO-a sudjelovao sam u svim akcijama osim u Bljesku, popeo sam se među prvima na planine Šator i na Dinaru. Da nismo osvojili Dinaru, akcija Oluja ne bi se ni dogodila. Svi zapovjednici u tim akcijama znali su gdje su ratovali Albančevi anđeli jer je naša postrojba u sklopu 1. gardijske brigade imala poseban status. Bili smo najučinkovitiji u borbama, nismo imali ranjenih, a imali smo najmanje poginulih od svih postrojbi jer smo imali veliko ratno iskustvo. Do 1998. godine bio sam aktivan u Hrvatskoj vojsci, a poslije sam bio na skrbi jer sam imao 80 postotno tjelesno oštećenje – kaže Collaku. Posljedice ranjavanja nisu ga, kao ni obitelj, oženio se 1992. godine u BiH i do 1998. već imao troje djece, spriječile da ode braniti Kosovo kada je tamo počeo rat. Njegova je supruga tada bila trudna, čekali su četvrto dijete i živjeli u Drvaru, zbog čega se s djecom preselila u Žepče k svojim roditeljima. Collaku je bio u Oslobodilačkoj vojsci Kosova gdje je obučavao vojnike, ali i sudjelovao u bitkama. Godine 2000., kada je rat okončan i Kosovo oslobođeno, tražio je razrješenje i vratio se svojoj obitelji u Žepče, a poslije su se preselili u Hrvatsku. Collaku s obitelj živi u Karlovcu, predsjednik je Unije Albanaca u Republici Hrvatskoj i Udruge Albanaca branitelja Hrvatske u Domovinskom ratu.

-U travnju 1998. postao sam zapovjednik centar za obuku mladih vojnika u Albaniji, a poslije sam došao u Kosovo u prvu operativnu zonu Drenica, područje u kojem su se odvijale najžešće bitke tijekom rata za slobodu Kosovu. Tražio sam od OVK-a da idem u to područje jer sam vidio da ljudi tamo dosta stradavaju jer ne znaju koristiti oružje. Bio sam jedan od zapovjednika s velikim ratnim iskustvom među onima koji su ratovali u Hrvatskoj i došli pomoći Kosovu. Preokrenuli smo situaciju u korist Albanaca jer su ono malo oružja koje su imali branitelji Kosova naučili učinkovito koristiti – kaže Collaku kojemu suze krenu na oči kad se sjeti nekih teških trenutaka s bojišnice.

– Dva puta mislio sam da neću preživjeti, da je kraj. Prvi puta bilo je u studenom mjesecu 1991. godine na slavonskom ratištu kada su nas sa svih strana opkolili JNA i srpska paravojska. Puno je mojih suboraca bilo ranjenih, i ja sam bio ali lakše, a puno i poginulih. Radilo se o nepoznatim ljudima koje prvi put vidite, a došli su iz cijele Hrvatske i inozemstva, i ne samo o Hrvatima, braniti Hrvatsku. To je bio trenutak kad misliš da nema dalje. Mlad si, neiskusan, a čuješ od starijih da padaju Vukovar, Osijek, Vinkovci, pada pola Hrvatske. Najteže mi je bilo između 13. i 16. studenog 1991. godine. Pomislio sam – nije valjda Bog digao ruke od nas da ćemo izgubiti rat. No, dolaskom dvadesetak momaka iz Zagreba i Samobora koji su tražili da uđu u Vukovara, sve se promijenilo. Nisu mogli dalje pa su nam se pridružili. Napad koji je uslijedio odbili smo i uništili puno srpske tehnike i vojnika zbog čega nam se vratila vjera da ćemo pobijediti. Drugi puta najteže mi je bilo na Kosovu kada sam u selu Çikatova e Re (Novo Čikatovo), u okolici grada Glogovca na području Drenice, vidio da su svi mještani ubijeni. U samo jednoj kući bilo je više od sedamdeset ubijenih civila, najviše žena i djece. Okolnosti nam nisu išle na ruku, padala je kiša i avioni NATO-a više nisu letjeli kako bi nam pomogli, srpska vojska nadirala je sa svih strana, a mi smo bili bez municije i hrane s mnogo ranjenih. Imali smo osjećaj da smo zaboravljeni od svih. Bili smo šaka branitelja protiv 120.000 srpskih vojnika i brojnih tenkova. Mislio sam da je taj dan naš – zadnji dan. Sa svih strana su nas bili opkolili. Molio sam: „Sveti Ante hoću li ikada više vidjeti svoju djecu?“ Moja supruga Marijana je iz katoličke obitelji iz Žepča koja potječe iz Imotskog, njena tri brata i otac bili su branitelji, i dala mi je medaljon svetog Ante da me štiti. Kad god nisam nosio taj medaljon, bio sam ranjen. Bilo je puno teških okršaja i težih od onih u kojima sam ranjen, ali kada god sam imao taj medaljon nisam bio u situaciji da ću poginuti ili biti zarobljen. Kad nisam nosio moći svetog Ante bio sam ranjen ili u situaciji da sam jedva izvukao živu glavu. Tako je i taj put na Kosovu moja molitva bila uslišena. Imam krasnu suprugu koja mi je bila podrška cijelo vrijeme. Ne postoji žena s četvero male djece koja će mirno pustiti supruga u rat, ali ona me je razumjela. Nisam ni tražio dopuštenje, i ona je to znala. Obećao sam joj da neću sudjelovati izravno u bitkama nego samo u obuci vojnika, ali morao sam prekršiti obećanje. Rekao sam joj: „Možeš li zamisliti da mogu mirno gledati masakr koji srpska vojska provodi nad mojim narodom?“ Odgovorila je: „Meni je teško reći idi, ali radi što misliš da trebaš.“ Kada je rodila naše četvrto dijete došao sam ih vidjeti i ponovno se vratio na bojišnicu na Kosovo – kaže Collaku. Njemu je bilo posve prirodno da ode braniti Kosovo i svoj narod.

-Što bi moji roditelji mislili da se nisam vratio braniti Kosovo? Moji roditelji doživjeli su veliko nasilje i progonstvo od strane srpske policije dok sam branio Hrvatsku. Moja kuća jedina je na Kosovu prije rata bila izrešetana mecima. Kad god je neka policijska patrola prošla pored naše kuće pucali su po njoj. Roditelji su imali veliku sreću što su preživjeli, samo u jednoj sobi bilo je više od šesto metaka u zidovima, postoje slike i dokazi o tome. Mojega oca koji je već bio star čovjek napadali su i šamarali. Moji roditelji znali su da želim pobijediti zlo, a to zlo bila je Srbija, odnosno Jugoslavija – kaže Collaku. Od brojne obitelji Collaku, četiri brata i jedne sestre, samo jedan brat je ostao živjeti na Kosovu. Jedan njegov brat inženjer je u Njemačkoj, drugi je u Austriji, dok sestra živi u Karlovcu, gdje i Collakuova obitelj živi od 2008. godine. Collaku ima četiri sina i dvije kćeri, prima braniteljsku mirovinu, a kao predsjednik UABHDR pomaže Albancima koji još nemaju riješen braniteljski status da ga ostvare. Udruga je osnovala i dom branitelja u kojem borave oni koji nemaju stan.

-Nije mi žao što sam branio hrvatski narod i Hrvatsku. Ne žalim ni što sam zbog toga ranjavan ni što sam ostao bez koljena. Osobno nikad nisam osjećao da sam zakinut kao hrvatski branitelj. Zakon je jednak za sve, ali ima neodgovornosti pojedinaca koji u proteklih trideset godina nisu riješili braniteljski status. Mnogi ljudi su neuki; nisu ratovali doktori, profesori i inženjeri nego najčešće seljaci koji nemaju znanja i misle da im zakon mora udovoljiti. Ne mora, ja danas ganjam prava za desetine Albanaca branitelja iz Domovinskog rata. Naravno da ide sporo, ali pravda će se biti zadovoljena u postotku koliko su ljudi stradali. Bilo bi nepravedno da jedan logoraš ne dobije stan i mirovinu, a njih devet dobije. No, taj jedan sam je kriv što nije na vrijeme podnio zahtjev. Trebali bismo svi zajedno tražiti svoja prava za ono što smo sami napravili – kaže Collaku koji je u Hrvatskoj dobio niz odlikovanja: Spomenicu Domovinskog rata, Red hrvatskog križa, Red hrvatskog trolista, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red hrvatskog pletera, Medalju za sudjelovanje u operaciji „Ljeto 95“, Spomenicu domovinske zahvalnosti, Medalju za sudjelovanje u operaciji „Oluja“. Odličja je dobio i od predsjednika Albanije koji ga je odlikovao Redom albanskog zlatnog orla za hrabrost, a predsjednik Kosova Ordenom za stvaranje Republike Kosovo.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.