ZDENKO TUREK: NEKI SU DOBILI BRANITELJSKU MIROVINU KOJU NISU ZASLUŽILI, A MENI SU UKINULI I ZDRAVSTVENO OSIGURANJE
Dragovoljac Domovinskog rata Zdravko Turek, Čeh po nacionalnosti, četiri i pol godine branio je Hrvatsku. Rado se sjeća uspjeha Hrvatske vojske i unatoč svim problemima tvrdi da je njegova žrtva imala smisla
-Kada sam pošao u rat moji su roditelji plakali. Rekao sam im da moram ići braniti naš dom – govori Zdenko Turek, po nacionalnosti Čeh, hrvatski branitelj koji se dragovoljno priključio u obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. Turek je te 1991., kada su JNA i srpska paravojska napali Hrvatsku, imao 23 godine, živio je u Ljudevit Selu (Lipovcu) u okolici Daruvara, radio je kao stolar u tvornici i bio oženjen. Njegova supruga, s kojom se vjenčao 1989. i imaju dva sina, podržala je njegovu odluku. Najprije je stražario u selu, poslije su ga pozvali u policiju, a potom premjestili u izviđače. Svo vojno iskustvo koje je dotad imao Turek je stekao služeći vojni rok u bivšoj JNA gdje je bio vozač te mu je izviđanje bilo posve novo iskustvo. Od četiri i pol godine koliko je proveo u Domovinskom ratu, izviđač je bio godinu i pol dana, a poslije je premješten u Centar za obavješćivanje.
-Dok sam bio izviđač i pripadnik 52. bataljuna, nas desetero po cijele je dane puzalo u jarcima oko Daruvara, a bili smo i u Kusonjama, na Savi… Prikupljali smo informacije o neprijateljskoj vojsci prema kojima se odlučivalo kada će naša vojska ići u napad i oslobađanje okupiranih područja. Istodobno sam bio i bolničar te sam uz municiju i pušku nosio i torbu s medicinskim priborom. Kada je oslobođeno područje oko Daruvara, išli smo u Pakrac, Novu Gradišku… Uvijek smo išli u izviđanje dan prije planiranog napada. U tim izviđačkim pohodima dva su moja prijatelja poginula, jedan je naletio na minu, a drugi je ranjen iz zasjede. Naš je zapovjednik bio Joža Galinac i jako je dobro pazio na nas vojnike, a bilo je vrlo teških situacija. Snajperima su pucali po nama dok smo jednom u brdima iznad Daruvara kopali rov da uspostavimo punkt, a kada smo se premjestili u drugi rov počeli su tući minobacačima. Tada sam tražeći zaklon našao ubijenu ženu i teško ranjena njena sina kojemu su granate odsjekle obje noge. Bio je maloljetni civil, izvukao sam ga, odvezli su ga u bolnici i preživio je. Slika njegova stradanja duboko mi se urezala u sjećanje kao najteži trenutak u Domovinskom ratu – govori Turek.
Nakon izviđanja, prešao je s prijateljem Daliborom Borakom u osiguranje Centra za obavješćivanje i to radio dok nije položio ispit za radioamatera nakon čega je dvije i pol godine bio radiovezist u Centru. Tada je bio i zapovjednik, ali nije dobio vojni čin. Kada se razvojačio nakon završetka Domovinskog rata, Turek se vratio na posao koji je obavljao prije početka agresije na Hrvatsku, no poduzeće je nakon četiri godine propalo i ostao je bez posla. Nije tada tražio vojnu mirovinu, a sada kad je treba mora ispuniti uvjete 60 godina života i 35 godina radnoga staža.
-Nezaposlen sam, a osim ostalog staža imam četiri i pol godine priznatoga vojnog staža. Bilo bi ga i malo više kada bi se pridodalo vrijeme provedeno na seoskim stražama. Neki su moji suborci morali prikupiti potpise svjedoka da su bili branitelji kada su išli u mirovinu – govori Turek koji ima Spomenicu Domovinskog rata, Bljeska i Oluje. Živi sa suprugom u obiteljskoj kući, njegova 79-godišnja majka ima OPG-e i njoj pomaže, ali malo može napraviti zbog zdravstvenih poteškoća.
-Imam kroničnu upalu gušterače, već sam pet godina na lijekovima i ne mogu puno raditi. Muči me što su neki dobili mirovinu koju nisu zaslužili, a ja ne mogu. Ukinuli su mi i zdravstveno osiguranje po novom zakonu i ne mogu lijekove dignuti – govori Turek. Bez obzira na to, tvrdi da je njegova žrtva vrijedila i da ni u jednom trenutku nije ni pomislio napustiti Hrvatsku kada je napadnuta.
– Hrvatska je moja domovina. Suživot u Daruvaru je dobar, nikad nisam imao problema sa Srbima, neki su se odmetnuli, a neki su ostali. U ratu sam imao nekoliko prijatelja Srba koji su se borili zajedno s nama. Neki su jednoga dana 1991. donijeli rakiju na posao, počastili nas i rekli da im je to posljednji radni dan jer odlaze na drugu stranu. Ima i onih na koje gledam poprijeko jer su nakon povratka lagali da su za vrijeme rata bili u Mađarskoj, a pucali su po nama – govori Turek. Dok je bio zdrav bio je vatrogasac i svirao u limenoj glazbi klarinet i saksofon a sada svira povremeno.
-Ne volim pričati o ratu, ali volim se sjećati tih trenutaka – bio sam sretan kad smo napredovali i oslobađali okupirano područje. Imao sam nekad po 24 sata slušalice na ušima i pratio razgovore neprijateljske vojske – govori Turek koji herojima obrane Daruvara drži Petra Nenada, koji je nedavno umro, i njegova brata blizanca koji je poginuo u tenku tijekom Domovinskog rata. Prisjeća se i svojega prijatelja, poznatog hrvatskog ratnog fotoreportera Tonija Hnojčika, Čeha po nacionalnosti, koji je cijeli rat proveo na prvim crtama bojišnice i ovjekovječio fotoaparatom oslobađanje Daruvara i zapadne Slavonije, a za kojega Turek kaže da je bio ‘zakon’ i iznimno hrabar.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.